Kako je studeni ukrao Božić, olitiga koji klinac se događa?

ĐURĐINO RUNZANJE

Stručnjaci kažu, a oni su puno pametniji nego ja, da slijedimo zapadnjačke trendove. Laprdaju o ugodnom božićnom duhu koji nas navodi da sve to počnemo raditi svake godine sve ranije. Iznose jako bitne činjenice kako, ako to radimo jako rano, smo inteligentniji, emotivniji ili šta ja sve znam što nismo

Jeste li krenuli sa ukrašavanjem kuće, dvorišta , kupovanjem gomile nepotrebnih šljokičastih stvarčica koje će te za mjesec dana spremiti u podrum i dogodine opet kupiti istu pizdariju?
Ja jesam! E jebiga, ako me pitate zašto jesam, ne znam. Onim svojim šljokicama s polica dućana kao da zovu “kupi me, kupi me”, i što ću, pokleknem toj maloj šljokičastoj gamadi i kupim sve moguće oblike kuglica, sve moguće oblike šljokičastog drveća i životinja i onda dođem doma i sama sebe psujem jer nemam pojam gdje ću s tim do Božića. Onda mi kroz glavu prođe blesava ideja. “Pa gle, studeni je. Još koji dan pa će prosinac. Idem ja to sve postavljati po kući pa neka stoji do Božića”. I tako mi kuća već sad izgleda kao da je u najmanju ruku Badnjak.
Nisam jednina, jel tako? Sigurna sam, da i vi, koji ovo čitate, psujete sebi mater jer ste isto to napravili. E pa dragi moji, tko nam je kriv kad dozvoljavamo da nas ta sjajna gamad prizove da ju kupimo.
Zašto je to tako? Stručnjaci kažu, a oni su puno pametniji nego ja, da slijedimo zapadnjačke trendove. Laprdaju o ugodnom božićnom duhu koji nas navodi da sve to počnemo raditi svake godine sve ranije. Iznose jako bitne činjenice kako, ako to radimo jako rano, smo inteligentniji, emotivniji ili šta ja sve znam što nismo, samo kako bismo jednom Todoriću i ekipi napunili blagajne i bili ove godine šljokočastiji (gluplji) od susjeda.

Nije problem samo u šljokicama, nije problem čak ni u kući koja svijetli u studenom kao da je Betlehem. Ma nije problem ni u totalno glupom trošenju love. Problem je u tome što nam pune glavu kako je to baš ono što nam treba, i kako je Advent baš super vrijeme u godini za isprazniti kućni budžet do maksimuma, Ok, vi koji svršavate na Advent, slobodno sad krenite udarati ružnim nazivima po meni, ali brate mili,koja čar je u tome da se mjesec dana prije Božića ufuravamo u taj božićni duh? I onda kad je pravo vrijeme za to, mi smo toliko iznapijani kuhanim vinom, prejedeni fritualama, kobasica nam je do nosa, ne možemo disati od toliko hrane i pića… A kad sve to prođe, opet, plaćamo skupe nutricioniste i individulane trenere kako bismo izbacili taj božićni duh iz sebe i svoj tijela. Koji gušt je u tome da se bor više ne kiti na Badnjak? Koji gušt je u tome da se darovi ne otvaraju na Božićno jutro? Koji gušt je u tome da mi se na Badnjak ne jede bakalar nego čevapi, jer mi je do Badnjak već pun kufer i bakalara i fritula i svega što je Božić nekad činilo Božićem. Ne znam. Stručnjaci kažu da smo tako inteligentniji i emotivniji, valjda.

Jebiga, teško se oduprijeti tom kreiranju svijseti i mišljenja da je pravo vrijeme da budemo inteligentni i emotivni. Zato valjda svi skupa krademo Božić Božiću već u studenome.
Dok pišem ovu kolumnu, sjetila sam se jednog od svojih Božića iz djetinjstava. Imala sam svega 10 godina kad sam jako, ali baš jako željela rošule. Ne one moderne role koje sad klinci voze, obične rošule sa četiri plastična kola koje se navuku preko cipela i padaš do besvjesti jer nemaš niti jedan štitnik, niti znaš upravljati tim čudom na svojim nogama. Željela sam ih toliko jako da sam ih čak i sanjala. Tad sam još vjerovala u Djeda Mraza i svaki dan sam mu pisala. Pisma su išla na dnevnoj bazi, ako neko pismo slučajno nebi stiglo, pa neka ih ima u rezervi.
Bio je Badnjak kad je otac otišao u šumu i dono veliki zeleni bor pun smole i iglica koje su ispadale na sve strane. Nije bi ni pravilan. Sjećam se da je kajlanje tog bora tarjalo duže nego cijelo kićenje, ali mirisao je kao niti jedan bor nakon njega. Kad je konačno bor bio okićen kuglicama svih boja i veličina, mahovina postavljena ispod njega i na njoj umjesto Marije i Josipa, barbi i ken sa nekom čupavom i lakom išaranom malom bebicom, pod njega je stigao i jedan veliki dar u sjajnom plavom omotu. Tad sam prestala vjerovati u Djeda Mraza jer sam vidjela oca glavom i bradom kako ga stavlja pod bor. Nisam mu se smijela približiti. Čekala sam da svi odu spavati i otvorila sam taj dar prije jutra. Unutra, prave pravcate rošule. Plave sa crvenim kolima. E to je bio Božić. Božićni duh je tada bio jači nego ikad prije i poslije. A kićenje kuće je počelo svega par sati prije ponoći na Badnjak.

PS: Voli vas Đurđa

Možda Vas zanima