VELIKI INTERVJU: Dunja Gusić, spiritus movens “Vlajternative” i predsjednica udruge “Vlajter-ego” ; “Ako neke stvari želiš realizirati, ne očekuj kako će doći same od sebe ili da će ti ih netko darovati, moraš se pokrenuti i djelovati”

Da Vlajternativa podrazumijeva jedinstveno "rock and roll" iskustvo zna sve veći broj ljudi iz cijele Hrvatske koji su ikad čuli za događaj ili ga jednom posjetili. Jer iza Vlajternative "stoje neki ljudi, a ti neki ljudi moraju preživjeti i boriti se s tom svakodnevnicom u kojoj traže smisao i razlog za ispunjeniji i sadržajniji život"

Jedno od najvećih okupljanja nezavisne glazbene scene u Dalmaciji i ovu godinu se održava u Benkovcu na Vlajternativa festivalu u subotu 10.8.2019.

“Jann Wenner je izjavio kako je Rock n roll zajedničko iskustvo i privatna opsesija, te da je to dvoje neodvojivo i progoni jedno drugo. Festivali i događaji poput ovakvih su upravo to. Mi se nadamo kako se u nas i dalje osjeti taj rock n roll osjećaj i atmosfera slobode spojeni s bendovima, muzikom i sve skupa da vam pružimo jedan dobar provod za pamćenje”, govoru iz organizacije festivala.

Devetu godinu zaredom Udruga Vlajter-ego Benkovac organizira i dovodi novu kombinaciju bendova hrvatske (ovaj put i strane!) alternativne scene i time doprinosi održavanju iste.

“Od gomile prijava, želja, obećanja, kombinacija izabrali smo “sedmoricu veličanstvenih” koji će nas ovu devetu godinu zaredom predstavljati i parati suhoparno nebo Benkovca i turističke okolice”, najavljuju organizatori.

Ovu godinu Vlajternativu kao „headlineri“ predvodi kultna slovenska punk grupa “Pankrti”, znani po angažiranim i politički provokativnim stihovima, a bili su i jedna od prvih punk grupa u istočnoj Europi i jedna od najutjecajnijih grupa jugoslavenskog novog vala.

Vlajternativa je od početka žanrovski orijentirana prema metalu, pa ove godine metal predstavljaju LIV – ( trash metal ) Zagreb, PO METRA CRIJEVA (ča metal ) – Rijeka te ERED LITHUI ( melodic death metal )- Split.

“Metal je žanr koji je nažalost premalo zastupljen na „ljetnim“ festivalima, a metalci se samo množe, što bendovi što publika. Kombinacija gradova iz kojih stižu bendovi nam je uvijek važna, s tim da nikad ne zaboravljamo naše lokalne susjede”, napominju organizatori. Punk – rock snage ove godine branit će dva benda iz Zagreba, MAŠINKO i EROTIC BILJAN AND HIS HERETICS.

Strani bendovi i kultni Zdenko Franjić

Novost je i da “Vlajternativa” ove godine donosi dva izvođača koji nisu s područja Hrvatske države. Osim slovenskih Pankrta na ovogodišnju Vlajternativu stiže i punk bend POBEL UND GESOCKS iz Njemačke.

“Za nas je dovođenje stranih izvođača veliki izazov i blagi izvor nedoumice, no prilično smo uvjereni kako će se savršeno uklopiti i kako ćemo mi to dobro izvesti”.

Da bi se sve to nekako zaokružilo i dalo još posebniju priču i ugođaj festivalske nezavisne scene Vlajternativu će ponovno posjetiti i sinonim nezavisne scene Zdenko Franjić. Slušaj najglasnije! prva je glazbena nezavisna izdavačka kuća u Hrvatskoj. Osnivač joj je Zdenko Franjić koji je znao prepoznati talent mnogih mladih glazbenika te im izdati prve albume nakon čega su mnogi napredovali u karijeri (Majke, Satan Panonski, Spoons, Messerschmitt, The Bambi Molesters…). Izdavačka kuća djeluje u Zagrebu i do sada ima preko 200 izdanja.

“Uvik se vodeći geslom “Hoćemo Napredak”, a opet ostati svoji i prepoznatljivi i istovjetni idejama od početka te jedinstveni guramo naprijed i borimo se na sto načina opstati privatno i vlajternativno u sredini koju više nema potrebe opisivati. Svi sve znamo. Vlajternativa je i dalje Živost i Smisao oko koje se isplati boriti i održati”, zaključuju organizatori.

INTERVJU

Da Vlajternativa podrazumijeva jedinstveno “rock and roll” iskustvo zna sve veći broj ljudi iz cijele Hrvatske koji su ikad čuli za događaj ili ga jednom posjetili. Jer iza Vlajternative “stoje neki ljudi, a ti neki ljudi moraju preživjeti i boriti se s tom svakodnevnicom u kojoj traže smisao i razlog za ispunjeniji i sadržajniji život”. Motivirani dosadašnjim reakcijama i posjetom oko tisuću ljudi koji “zalutaju” na taj jedan dan u Benkovac, donosimo intervju s Dunjom Gusić, predsjednicom udruge Vlajter-ego i jednom od organizatorica Vlajternative.

Počnimo od neke prvotne ideje i zanosa…Tko je zaslužan i kako se razvijala ideja za organizaciju “Vlajternativa Festival”?

Prva Vlajternativa se održala 2011.godine, a nastala je kao ideja lokalne benkovačke ekipe koja je tu godinu odlučila slaviti stotu obljetnicu Hajduka, a povezivala ih je ljubav prema svom klubu i ljubav prema alternativnoj glazbi, prvenstveno punku i metalu. Dugo su išli po sličnim festivalima u drugim gradovima i konačno odlučili da tako nešto treba imati i naš grad. Benkovac je godinama postajao skoro pa sinonim za ruralno pa je tu percepciju trebalo barem djelomično mijenjati. U Benkovcu je nekad svirala Azra i ostali kultni bendovi iz 80-ih godina što je bila motivacija skupini entuzijasta i prije same Vlajternative da organizira i punk svirke u tadašnjem Domu HV. Kada je prva Vlajternativa prošla i bolje od očekivanog svi skupa smo shvatili da se to mora nastaviti. Dio nas je tad bio samo publika, ali znali smo da je to potrebno svima nama koji vapimo za drugačijom ponudom ljetnih sadržaja, iako nismo ni slutili koje će to razmjere poprimiti.

Gledano u retrospektivi, kad pogledate na sam početak i “porođajne muke” organizacije, jeste li zadovoljni učinjenim i koja je najveća lekcija koju ste do sad naučili?

Gledano retrospektivno zvuči nevjerojatno da festival svaku godinu posjeti sve više ljudi iz cijele Hrvatske pa ta brojka prelazi tisuću. Danas nam uopće ideja o upuštanju u organizaciju festivala zvuči suludo jer tad nismo ni znali u što ulazimo i koliki je to posao. Imali smo samo jaku volju, ljubav prema svom gradu i želju da se nezavisna scena održi u našoj blizini. Nismo shvaćali da smo mi ti koji nesvjesno mijenjaju uvriježene predrasude i stereotipe o “vlajima” koje su posebno izražene u našoj županiji, a i šire. Ono što smo naučili iz svega je da ako neke stvari želiš realizirati da ne očekuješ kako će doći same od sebe ili da će ih netko darovati, već se moraš pokrenuti i djelovati. Ali i da ne treba vjerovati vremenskoj prognozi i da punk nije mrtav.

Koje su najveće prepreke s kojima ste se kao organizator festivala i predsjednica udruge “Vlajter-ego” susreli u ovih desetak godina rada?

Prepreka je sigurno bilo više nego olakotnih okolnosti, ali svaku godinu ih svladavamo nekako na naš način. Teško je uskladiti privatne obveze i rad u udruzi jer nitko od nas nije zaposlen u udruzi i svatko se uključuje koliko može i stigne. Kad smo krenuli u organizaciju sve smo učili u hodu i raspitivali se od sličnih udruga koje smo upoznali. Olakotna okolnost je bila što smo se stvarno trudili otići na svaku svirku i tamo smo upoznavali ljude koji rade istu stvar i u svojoj sredini, ali i upoznavali bendove koji su se sami javljali da žele svirati kod nas. Od Zagreba, Rijeke, Šibenika, Knina, Zadra, Splita, Sinja posjećivali smo sve što smo mogli i tako stvorili i velika prijateljstva iz kojih je nastalo puno lijepih uspomena i priča. Scena se može jedino tako održati, a mi smo svakako svjedoci toga danas, skoro 10 godina nakon. Kao jedinoj ženi u udruzi izazovi su bili i veći, treba doći do glasa, prihvatiti i humor i poneka nerazumijevanja, ali dečki me podržavaju i stoje uz mene u svim dosadašnjim izazovima. Čak su i neki moji bivši učenici postali aktivni članovi udruge što me čini sretnom, a ne znam vrijedi li isto i za njih (smijeh).

Kako se u organizacijskom smislu razvijao “Vlajternativa Festival” kroz ovih devet godina? Koje su bile njegove najveće prekretnice?

Kroz ovih 9 godina festival je imao i svijetlih i manje svijetlih trenutaka. Naime, kada se održala prva Vlajternativa ideja je bila da to mora ići dalje. Druga godina je bila u znaku improvizacije i održavanja same ideje te je bila lokalno i prijateljski organizirana, ali za nas značajna jer smo vidjeli da nas ljudi podržavaju i zbog te Vlajternative smo odlučili osnovati udrugu. Tada smo se i organizacijski uozbiljili i shvatili da je na nama velika odgovornost. 2013.godine kada su na festivalu nastupili Kawasaki 3P zadovoljstvu nije bilo kraja i nismo ni vjerovali da smo to mi organizirali i da nas je podržao toliki broj ljudi. Sve je to bilo čisto amaterstvo i nestručnost, ali svi su imali razumijevanja i za poneke propuste. Koliko ampera treba, koje pojačalo, koliko hrane, pića, zaštitara, leda, kablova…ništa to nismo znali. Upravo je zanimljiva anegdota sa K3Pom kada su nam rekli da će poslati svoj rider, a mi smo rekli može, iako nismo znali što je to. Ideje su bile da se radi o kabelu, o pošti, opremi, a onda nas je spasio google koji nam je objasnio da se radi o popisu uvjeta koji ima svaki bend za svoj nastup. Nakon toga stvari su išle na bolje pa su se u ovih 9 godina zaredali TBF, KKK, Bambi Molesters, Psihomodo Pop, One Piece Puzzle, Let3, Cold Snap, Gužva u 16ercu, MORT, Punčke i brojna druga imena nezavisne scene. U organizaciji ovakvog tipa festivala lako dođe do skretanja u nekakav populizam, ali mi zaista želimo ostati svoji u priči koju smo zamislili i koja je naša, a time mislimo i na sve ljude koji nas podržavaju čitavo ovo vrijeme.

Ima li nešto na čemu još morate poraditi, nešto što misliš da bi trebalo biti drukčije i bolje s vaše strane?

Ima prostora za napredak i toga smo svjesni i od nas se naprosto traži da održimo festival i udrugu, ali to nije jednostavno. Mladih ima sve manje, mi smo odrasli i sazreli uz Vlajternativu i teško je pretpostaviti kako će se to razvijati dalje. Bojimo se da smo se malo uspavali, ali sada uskoro kreće obnova budućeg Doma kulture u kojem ćemo dobiti i novu prostoriju za manje svirke preko zime, ali time na godinu dana gubimo našu kultnu Prostoriju u kojoj je od 2012. do danas sviralo preko 100 bendova. Trebali bi se više aktivirati oko funkcioniranja i rada udruge te povući sredstva iz EU koja su namijenjena takvim udrugama i samim tim podići festival na veći nivo. Borimo se, polako.

Kako su se odvijali pregovori s bendovima u prvim godinama festivala, a kako to izgleda danas?

Prvih godina festivala mi smo se javljali bendovima koje smo željeli dovesti. Prema svima smo imali iznimno poštovanje i što je najvažnije bili smo iskreni i svima objasnili na čemu smo. Nije bilo problema u razumijevanju od njihove strane, jer sam naziv festivala i priča o našem gradu koji nema takvih sadržaja bili su sami od sebe dovoljni da se bilo koji bend zainteresira za festival i podrži nas svojim dolaskom. Na tom smo svima zahvalni, a mi smo se potrudili da im ništa ne fali i dali sve od sebe da se osjećaju dobro i da osjete pozitivnu energiju koja prevladava kod nas. Nekako je svima poznata priča da su Benkovčani dobri domaćini, a mi smo, nadam se opravdali taj dobar glas. Iskrenost, neposrednost, humor, opuštenost i zdrav duh su dovoljni da bi se krenulo u sve ovo. Posebna atmosfera se osjetila kada su nastupali “Bambi Molesters” na našoj pozornici. Prije toga svirali su po čitavoj Europi, Americi i mi smo bili oduševljeni njihovim nastupom tu večer i upravo njihova rečenica da “lako je organizirati festival u New Yorku, Londonu i Zagrebu, ali ajde ga organiziraj u Benkovcu” , nam je otvorila oči kolika je važnost svega što radimo.

Slobodno se može reći da ste kroz vaš festival, rad udruge “Vlajter – ego” te kroz brojne svirke koje su se održavale u vašoj “Prostoriji” na ovim prostorima popularizirali alternativnu rock glazbu. Jeste li zadovoljni kako ljudi na ovom području doživljavaju organiziranje takvih događanja?

Hvala na komplimentima, zadovoljni smo reakcijama okoline kojoj se kroz naš rad približila alternativna rock glazba. Problem je što je generalno sve manje ljudi koji su dio nezavisne scene, a i interes opada barem lokalno. U malim sredinama još je teže skupiti istomišljenike koji su se spremni angažirati i djelovati u udruzi, ali mi smo uspjeli privući nekoliko novih članova za koje se nadamo da će nastaviti djelovati u udruzi i time doprinositi širenju festivala iz godine u godinu.

Kako ocjenjujete suradnju udruge s gradskim vlastima ali i sponzorima festivala?

Suradnja s gradskim vlastima sada već ima svoj kontinuitet. Bili smo jedina udruga koju su činili mladi ljudi iz Benkovca, a uz to se još bavili nezavisnom kulturom što je u našem gradu dotad bila nepoznanica. Grad nam je dodijelio prostoriju za organiziranje različitih događanja, a mi nismo bili pasivni već smo krenuli u preuređivanje prostorije i prilagođavanju za svirke koje smo organizirali i organiziramo jednom mjesečno. Veliko priznanje smo dobili 2015.godine kada nam je uručena nagrada Grada za doprinos kulturi. Time nam je grad pokazao da nas poštuju i da od nas imaju velika očekivanja koja smo, nadam se, ispunili. Iz godine u godinu podrška je rasla, ali naravno da tu ima još prostora za suradnju. Grad Benkovac i TZ Grada moraju biti svjesni da je najposjećenija manifestacija benkovačkog kulturnog ljeta upravo Vlajternativa i baš zato bi podrška festivalu mogla i trebala biti još bolja. Taj jedan dan u godini Benkovac posjeti više od tisuću ljudi što se itekako osjeti i u ugostiteljskim objektima, potražnji za smještajem i ostalim sadržajima koje bi grad mogao i morao prepoznati i iskoristiti. Sponzorstvo je nažalost i dalje na niskoj razini upravo iz razloga što ljudi još nisu shvatili važnost i nužnost opstanka ovakvog festivala u svom gradu , a festival po brojnim portalima, glazbenim kritičarima polako postaje najbolji alternativni festival u Dalmaciji.

Kako teku pripreme za ovogodišnju, devetu po redu “Vlajternativu”? Jeste li zadovoljni reakcijama “internet publike” na bendove koji nastupaju ove godine?

Upravo smo u najvećim organizacijskim obvezama oko festivala. Uvijek negdje zapne, ali bitno je da smo svi uključeni pa se problemi podijele i lakše riješe. Ove godine u gradu se održavaju još dva događanja, tradicionalni benkovački sajam i Bukara-promocija lokalnih jela i vina pa smo skoro prepušteni sami sebi, ali nadam se da smo dovoljno iskusni u svemu ovom. Što se tiče promocije festivala ona je najbolja na internetu, odnosno na društvenim mrežama i portalima. A ovu godinu reakcije publike su neusporedivo najbolje, brojčano te reakcijski i akcijski. Osjećamo se kao da smo mobilizirali cijelu našu bližu lokalnu Dalmaciju i da svi koji su u svijetu “rock n rolla” znaju za tu tamo neku “Vlajternativu” u Benkovcu koja svake godine donese nešto zanimljivo.

Koliko su vam važne želje i zahtjevi publike kad je riječ o odabiru izvođača? Kako uopće izgleda taj pregovarački proces unutar udruge?

Mi smo aktivna udruga što se tiče i odlazaka na koncerte, tako da je lakše pratiti i vidjeti što se publici sviđa, što nedostaje, što pali ljude jer smo i sami publika željna nečeg drugačijeg i festivala koji nudi raznovrsnost i originalnost, ali i nekakvu srodnost žanrova koju mi postignemo kod nas. Reakcije ljudi pratimo i diskutiramo o njima te razglabamo na našim sastancima i neformalnim druženjima uz pivo i Partibrejkerse u našoj Pizzeriji Pape. Tako nas ljudi često mogu zateći u nekim čudnim beskrajnim razgovorima o riffovima, solažama, basistima, izgledu i ponašanju bendova, „lajv snimkama“ i sl.

Kontaktiraju li Vas nakon festivala umjetnici i/ili publika? Iznose li sugestije, dojmove, želje i ideje za sljedeći festival?

Na društvenim mrežama uvijek ljudi samostalno i bez naše molbe ostave komentare, dojmove, pohvale, kritike, prijedloge. Loše ili negativne kritike koje bi izdvojili ne postoje, jer ili ih nije bilo toliko ili ih se ne sjećamo ili nisu toliko loše bile. Prijedlozi su uvijek isti; dovedite Baru, Repetitor, Brejkerse, Urbana, Septicu i tako dalje.

Koga biste od bendova željeli dovesti na Vlajternativu ili u prostoriju vaše udruge, a još niste uspjeli? Da li možda postoji želja za dovesti nekog stranog izvođača?

Sve naše želje s hrvatske rock n roll scene smo skoro pa doveli i imali. Kad kažem skoro, znači da još uvijek radimo na ostvarenju. S nekima ( Overflow, Decomposing entity, Urban) nismo nikako uspjeli radi raznoraznih razloga, što ne znači da ćemo odustati. Neke naše skrivene želje su od tzv. poznatijih imena Kries – etno rock bend, svjetski a naš, Goblini iz Šabca, Motus, Atheist Rap, FNC Diverzant – na dugogodišnji zahtjev filipjanske publike i Sodom da bude ludnica.

Mnogi mediji u posljednje vrijeme u Hrvatskoj najavljuju mnoge rock festivale koji se održavaju dalje od većih gradova iliti ustaljenih “centara moći” oko kojih se vrti sav društveni život. Da li smatraš da se takva decentralizacija rock festivala stvarno događa i da li se bendovi iz provincije mogu afirmirati na festivalima iz “provincije”?

Istina je da su neka od velikih festivalskih imena smještena upravo u malim mjestima, livadama udaljenima od centra i sl. što nije slučaj samo za Hrvatsku već i naravno najveće europske festivale. Mi smo provincija i mali grad iz nerazvijenog područja posebne državne skrbi, ali naš festival je u centru grada što je rijetkost jer svi uglavnom miču događaje u periferiju. Sve ovo navedeno je ljudima dovoljno egzotično i zanimljivo da nas shvate i dobiju osjećaj neke izolacije i udaljenosti, tamo gdje se i kompas poremeti. To vrijedi za ljude koji prvi put dođu ili oni kojima je Benkovac i naš kraj nepoznanica, grad u kojem se nema što raditi i nema radi čega stati i razgledati. Kod nas se sigurno mogu čuti i „probiti“ bendovi iz provincije za koje određena publika nema priliku nigdje čuti ili vidjeti. Kod nas je uvijek tako nekakav spoj u popisu bendova: Let 3 i Sila Nečista, Porno suicid i TBF, Špurijus i Kawasaki 3P.

Osim vas članova udruge koji se bave organizacijom prije i tijekom održavanja festivala, da li se i ostali građani svojevoljno aktiviraju u organizaciji?

Ljudi tj. građani našeg grada nisu toliko uključeni samoinicijativno već ih mi sami uključimo i srušimo to zaziranje i strah i poglede prema nama i festivalu. Uključimo ih tako što koristimo njihove usluge: smještaj, rakiju, sir, vino, stolove, frižidere, kombije, kamione,alat, dućan, kafić i sl. Tako naši ustrašeni ugostitelji i prolaznici i građani upoznaju nas i shvate da nismo vragovi i „drogeraši“.

Punk je u svojim počecima smatran glazbom za puk, svirao se u malim zagušljivim klubovima te se smatrao ekskluzivnim glazbenim izričajem malo neshvatljivim za šire mase. Vrijedi li to i dalje?

Kao da si opisao jazz muziku. Ista konstatacija može proći. Pa da, punkerski izričaj i način izvođenja se nije drastično promijenio, uvijek je isto – energija, iskrenost i srčanost i uvijek tamo neke „rupe“ od prostora, neobičnih organizatora i vlasnika klubova te divlje, zanesene i šarolike publike. Naš prostor tzv. klub odgovara tom opisu i svaki bend koji sebi doda prišivak punk u žanru uživa svirati u takvom ozračju i ambijentu, pogotovo s publikom koja je posvećena i sluša i zanima ih tko, što i kako svira.

Što mislite kakva je percepcija ostalih stanovnika Benkovca (a i šire) na vrstu alternativne glazbe koja se može čuti na festivalu? Da li smatrate da ljudi “koji nisu tog đira” npr. punk ili metal glazbu doživljavaju kulturnim izričajem kao i druge društveno “prihvatljivije” oblike glazbe?

Percepcija građana Benkovca, a i šire se nije toliko promijenila, iako smo rekli da smo pomalo preodgojili sredinu, ali svaka promjena ide sporo i potrebno je puno angažmana. Ljudi ovdje teško izlaze iz svojih sigurnih zona i svima je lakše biti dio mase koja isto misli, sluša, odijeva se, govori pa s tim ide i poimanje kulture. Kultura je diljem zemlje pomalo poprimila nekakva obilježja kao što su, tradicija, baština, kako su naši stari jeli, pili, odijevali se i sl. Naravno da to treba poštivati, ali kultura je nešto puno šire i ponekad apstraktnije od banalne, već viđene forme po kojoj većina funkcionira. Zanimljivo je istaknuti kako u 9 godina organiziranja raznih događanja u Prostoriji i izvan nje nije bilo nikakvih incidenata ili problema što je nama jako važno jer i na taj način se stvara povjerenje i poštivanje ostalih građana.

Može li se reći da ste tijekom godina održavanja ovog festivala bar malo promijenili i odgojili publiku na ovim prostorima? Koliko se promijenila u ovih desetak godina?

Bez ustručavanja mogu reći da smo preodgojili publiku, na samom početku ekipa koja je podržavala festival bila je već poznata iz Zadra, Šibenika, Knina, Splita. Sada se u publici mogu vidjeti i ljudi koji nisu dio scene, ako je tako možemo nazvati, npr. srednjoškolci koji se traže još u svom glazbenom odgoju, studenti koji dođu preko praznika, starija gradska ekipa kojoj je drago što se tako nešto događa, slučajni prolaznici, ljudi koji dođu samo platiti kartu jer im je drago da se zadržava entuzijazam i rad na korist grada Benkovca. Upravo to i želimo, međusobno uvažavanje i prihvaćanje radi nekog višeg cilja.

Kakva su vaša očekivanja za budućnost po pitanju “Vlajternativa” festivala?

Budućnost..teško je o njoj pričati u nekom dužem vremenskom periodu. Mi smo i dalje tu i ne nedostaje nam snage i želje, ali zaista nam je potrebna snažnija potpora institucija (Grada, Turističke zajednice, Županije) da bi organizacijski bilo lakše i bolje. Među članovima udruge ima i nezaposlenih koji moraju tražiti posao ili u drugom gradu ili u drugoj državi. Već nam je nekoliko članova tako otišlo što nas zapravo i frustrira jer rade na promociji svoga grada, volontiraju, a prisiljeni su otići. Da bi Vlajternativa rasla, potrebni su ljudi! Ne bih htjela ispasti pesimistična, ali realnost ponekad je. Želja nam je izdati i monografiju nakon desete godine i na taj način sačuvati trag koji smo ostavili u Benkovcu i šire. Trenutno radimo i na snimanju dokumentarnog filma o radu udruge, a u filmu će o nama govoriti i izvođači koji su nastupali, i prijatelji koje smo upoznali kroz rad, i druge udruge iz Hrvatske tako da se tome najviše veselimo.

Možeš li reći zašto bi ljudi trebali doći na ovogodišnju “Vlajternativu”, a bez da nabrajaš izvođače?

Ne bi trebalo biti teško, ima jeftine pive i odlične hrane..haha. Smatram da jedan dio ljudi zaista dođe zbog druženja, ugodne večeri, pozitivne atmosfere ili zato što mu je prijatelj, kolega, rođak netko od nas. Sastanu se neki stari poznanici, Benkovčani koji žive vani, ali i neka nova poznanstva. Ovu godinu ljudi će otići i na pazar pa se spustiti na dobro poznatu lokaciju Vlajternative gdje će druženje trajati cijeli dan, a i noć naravno. Još jednu godinu, tu noć svi skupa ćemo pisati povijest stvaranja naše male, ali velike priče, lako se ode u patetiku na kraju (smijeh).

Možda Vas zanima