Ivan Pikunić, jedan od najuspješnijih atletičara Zadarske županije: “Trčanje mi je postalo način života. Otrčati 10 ili 15 km na treningu isto mi je kao i oprati zube kad se probudim“

744

Ivan Pikunić, 30-godišnji maratonac – “i Torcidaš” – u prvom redu veliki je sportski fan. Član je i suosnivač Atletskog kluba “Rogovo” te je nastupao diljem ZD županije, HR, i inozemstva. Klubovi su mu bili: AŠK “Rogovo” – Sv. Filip i Jakov, AK “Ulix”-Zagreb, AK “Aviokarte.hr” i AK “Svetice”, a zadnjih godinu dana se vratio u matični klub iz Sv. Filipa i Jakova. Logistički mu najviše pomažu Jakov Baričić i Šime Stanić, no i ostali članovi atletskog kluba iz Sv. Filipa i Jakova koji su uz njega od početka trkačke karijere do dan danas.

Veliki je fan klubova iz Dalmacije, ali i hrvatske reprezentacije u svim sportovima. Član je navijačkih skupina Torcide i Tornada, a gledao je na stotine domaćih i gostujućih utakmica NK Hajduk i KK Zadar. Sa nepunih 10 godina  počeo je odlaziti na Poljud, a sa 12 je imao svoje prvo gostovanje kad su igrali finale kupa Kreše Ćosića Cibona-Zadar u Draženovom domu.

U razgovoru s njime razgovarali smo o samim počecima njegove trkače karijere, njegovim najvećim uspjesima i planovima za budućnost.

Ivane, s obzirom na to da si aktivni trkač već zaista dugi niz godina, molim te opiši nam malo svoj put, kada si i na čiji poticaj počeo s trčanjem, koje discipline si prvo trčao?

Aktivni sportaš sam od 2007. godine, znači 11 godina se aktivno bavim trčanjem. Kako je sve počelo? Radio sam u Hrvatskoj vojsci kao profesionalni vojnik, često smo imali motoričke provjere i trčanje.  Ja sam postizao najbolja vremena u trčanju od svih vojnika i tada sam prepoznao da sam taletniran za trčanje. Moji su me zapovjednici slali da idem trčati kada bi se održavali vojni krosevi i tada sam vidio da sam prirodan talent za dugoprugaško trčanje. Prije trčanja trenirao sam nogomet i košarku, ali ni približno uspješno kao za atletiku. Uz vojne kroseve, počeo sam trčati i ulične županijske cestovne utrke i tako je sve to krenulo. Prvo sam trčao kroseve do 7 km i ulične cestovne utrke do 10 km.

Koji su osnovni preduvjeti za uspješno bavljeno sportom, posebno atletikom?

Osnovni preduvjeti za bavljenje sportom je volja i stručna osoba (trener) koja će vas  usmjeravati prema  zajedničkom cilju. Taj odnos trenera i sportaš mora biti kao odnos roditelja i djeteta.

Sjećaš li se svog prvog maratona? Znaš li ukupan broj istrčanih maratona do danas?

Maraton se samo zove utrka od 42 km i 195 m. A sve ostalo su cestovne atletske utrke, krosevi, ultra-maratoni i slično.  Ja sam od 2007. godine do danas istrčao negdje oko 170 atletskih utrka (krosevi,cestovne  utrke,ultramaratoni, itd). Službeni maraton (42 km i 195 m) još nisam uspio istrčati, a dva puta sam morao odustajati zbog sporske ozljede.

Naravno da se sjećam svoje prve utrke. To je bilo u travnju 2007.godine kada se u Kninu održavalo „Prvenstvo 4.gardijske brigade u krosu“. Trčalo se na 7 km, koje ja do tada nisam još istrčao. Bilo je 50ak sudionika. Ja sam osvojio 1.mjesto, ne sjećam se ni koje je to bilo vrijeme, ali znam da sam s tom pobjedom iznenadio sve, a pogotovo samog sebe. Ta medalja mi zauzima posebno mjesto među mojim peharima i medaljama osvojenim na atletskim utrkama.

Kada si se trčanju posvetio u potpunosti, tj. kada je trčanje za tebe postalo nešto čime se baviš profesionalno?

2009 god. na pojedinačnom prvenstvu Hrvatske u krosu sam osvojio 3.mjesto, što je također bilo veliko iznenađenje među brojnim klubovima i trkačima i tada sam odlučio svoje rekreativno trčanje podići na viši nivou jer imam prostora za napredak i za napraviti zapažene sporske rezultate. Od tada sam se puno posvetio trčanju. Povećao sam broj treninga u tjednu i po prvi puta počeo trenirati po nekom planu i programu.

Kada započinjete s trčanjem na duge staze i kada uviđate svoj talent za to?

Ako se atletika trenira od dječjih uzrasta, sa nekih 18-19 godina bi bilo idealno početi trenirati trčanje na duge pruge. Trener kod sportaša mora prepoznati kada je on spreman za dugoprugaško trčanje  i hoće li mu to donijeti pomak u njegovoj karijeri. Maraton (42 km) ne bih preporučio onima koji nemaju barem 5 godina iskustva u aktivnom trčanja utrka na 5 km, 10 km i polumaratona.

Fantastični rezultate ostvario si posljednjih nekoliko godina. U čemu je Vaša tajna?

Posljednjih godina sam imao perioda gdje sam imao jako dobre rezultate, ali za mene to nisu fantastični rezultati kako ste ih Vi nazvali. Bog mi je dao talent za dugoprugaško trčanje, naučio sam uz nekoliko trenera kako se pravilo trenira i slaže plan treninga. I kada redovito treniram, i kad me ozljede zaobiđu,  tada napravim  dobar rezultat. Vama je možda fenomenalno što sam toliko godina u trčanju,  a rezultat nije toliko fenomenalan, ali je jako dobar. Godinama sam u samom vrhu, među najboljim cestovnim trkačima u Hrvatskoj i to mi pruža zadovoljstvo.

Kako uspijevate držati u ravnoteži privatan život, treninge, posao, utrke? Kako sve usklađujete?

Uspijevam spojiti posao, privatni život,treninge i utrke prvenstveno zbog toga što imam volje za bavljenje sportom i što dobro organiziram dan. Na poslu (Decathlon Zadar) mi omogućavaju da slobodne dane ili godišnji mogu iskoristiti za sporske aktivnosti, uz to su mi sponzori i dobivam sportsku opremu od njih. Ovim putem im se zahvaljujem na tome. Moja obitelj je već navikla da ću puno slobodnog vremena ili slobodnih dana provesti na treningu i natjecanju. I od njih imam veliku potporu i ovim putem se i njima zahvaljujem.

Trčali ste razne trkačke discipline. U čemu najviše uživate?

Trčao sam nekoliko trkačkih disciplima, ali mi najbolje odgovaraju atletske utrke od 5 km do 10 km. U tim utrkama postižem svoje najbolje rezultate.

Kako izgleda Vaš trkački tjedan i koliko često trenirate? Uzmete li ponekad godišnji odmor od trčanja?

Moj trkački tjedan se sastoji od 6 različitih treninga. U ovom periodu to bude od 70 do 100 km tjedno. Sve ovisi za koju utrku se spremam. U zimskim periodu kada se rade baze (pripreme za sezonu) radim od 100 pa do 150 km u jednom tjednu. Najvažnije je sebi odrediti cilj za iduću sezonu ili polusezonu i onda po njoj slagati plan treninga. Radim dvije pauze godišnje od nekih 15-tak dana. Te pauze najčešće budu kad se istrči utrka koja je planirana kao najvažniju u toj polusezoni.

Koliko kilometara dnevno pretrčite?

Na dnevnoj bazi to bude od 10 km do 25 km, sve zavisi o kakvom se treningu radi taj dan. Kad se spremem za maraton tada se povećava kilometraža i bude od 15 km pa do 35-40 km u jednom danu.

Osim trčanja obuhvaća li trening i neke druge elemente?

Osim trčanja, moj trening obuhvaća i vježbe snage. Dva ili tri puta tjedno odrađujem vježbe snage za tijelo. Te vježbe najčešće radim u teretani.

Od svih postignutih uspjeha koji Vam je nadraži?

Najveći i najdraži uspjeh sam postigao 2011. god. kada sam uspio istrčati ultra maraton “150 km za 100 godina Hajduka“, od rodnog Sv.Filipa i Jakova do Splita. U tri dana sam istrčao malo manje od 150 km u čast H.N.K. Hajduk-Split koji je tada obilježavao 100 godina postojanja.

Služite li se modernom tehnologijom i pomagalima u trčanju?

Služim se pomagalima: garmin sat s točnim podacima o mojim istrčanim kilometrima na treninzima i preko njihove aplikacije pratim svoj trkači dnevnik u kojem je svaki trening zabilježen. Uz njega koristim i polar sat, on mi pokazuje točne otkucajesrca odnosno puls. To mi je jako bitno zato što za svaki trening moram imati isplanirano koliki mi mora biti otkucaj srca.

Na kojim natjecanjima ćete sudjelovati ove godine?

Do kraja ove godine ću trčati samo tradicionalni polumaraton “Nin-Zadar“ i vjerovatno još neku županijsku cestovnu utrku . Od 1.12. počinjem raditi zimsku bazu s puno kilometara i pripremu za sljedeću sezonu. Želim se za iduću sezonu spremiti najbolje do sada. Najvažniji cilj u prvoj polovici iduće godine mi je osobni rekord u polumaratonu (21 km) i istrčati jedan maraton (42 km). Još nisam točno odredio gdje ću ih trčati.

U Hrvatskoj se u posljednjih nekoliko godina trčanje izuzetno populariziralo. Mogli bismo reći, dogodio se pravi – “trkački boom”. Kako to komentiraš?

Ja to doživljam veoma pozitivno i vrlo mi je drago zbog toga. Ono što je zapad doživio prije 20 godina, sada se do događa kod nas. Puno ljudi trči, puno je utrka, puno je škola trčanja.  Jedna lijepa priča koja je zahvatila cijelu Hrvatsku. Npr. prije nekoliko godina u Zadru bi se održala atletska utrka gdje bi nastupilo 20 ili 30 natjecatelja. Danas na utrkama nastupa i po nekoliko stotina pa i tisuću ljudi. Zadnju utrku sam trčao prošli vikend u Zagrebu, nastupilo je oko 2500 natjecatelja. Prijave su bile otvorene prije 2 mjeseca i u 94 minute rasporodalo se 2400 startnih paket, a svaki startni paket košta 150 kn. Zaista nevjerojatno, to je prije bilo nezamislivo, a danas je normalno.

Sudjelovali ste na mnogo utrka diljem Hrvatske. Kakva je organizacija utrka danas u odnosu na prijašnje vrijeme kad ste tek počinjali?

Sudjelovao sam u puno utrka u Hrvatskoj i stvarna je velika razlika u organizaciji sada i prije 5 ili 10 godina. Sada svaki vikend u Hrvatskoj ima barem 2 ili 3 atletske cestovne utrke i svaki se organizator želi potruditi da privuće što više trkača na svoju utrku. Radi se puno na marketingu uoči utrka, reklame na društvenim mrežama, rezultati uživo tokom utrke, kvalitetne dry fit majice, učesničke medalje itd. Ako organizacija utrke ne bude rasla s godinama organizacije, na nju će dolaziti sve manji broj trkača.

Koje su Vam najdraže utrke u Hrvatskoj, a koje u inozemstvu?

U Hrvatskoj mi je najdraža utrka Wings for life.To je baš jednostavna i posebna utrka, rezultat je u drugom planu, a pomaže se onima kojima je potrebno. Od ostalih utrkama izdvojio bih utrku “Karlovački cener“ zato što je iznimno kvalitetna i super organizirana. Nisam mnogo sudjelovao u inozemnim utrkama, ali oduševio me Ljubljanski maraton i svaki organizator maratona u Hrvatskoj bih trebao učiti od njih.

Imate li neke neistrčane želje?

Imam puno neistrčanih želja. Želio bih u razdoblju od 10 godina svake godine otići negdje u inozemstvu i istrčati maraton u njihovom gradu i upoznati taj grad. Volio bih posjetiti gradove u kojima nisam dosada bio i nastupao.

Koji je tvoj najveći cilj?

Moj najveći cilj je kada bih u jednoj sporskoj disciplini (10 km, polumaraton ili maraton) uspio osvojiti  1. mjesto na  Prvenstvu Hrvatske te postati prvak države. S tim rezultatom bih postao i hrvatski reprezentativac i to bi bilo ostvarenje mog sna.

Imate li Vi neke svoje uzore?

U trčanju nemam svog nekog uzora, a od ostalih sportaša uvijek sam se divio i bili su mi najdraži njih troje: Krešimir Ćosić, Goran Ivanišević i  Dražen Petrović. Svaki po nekoj svojoj vrlini ili vrlinama.

Imate mnogo trkačkih postignuća. Koja bi posebno izdvojili? Koja su za Vas osobito značajna?

Najposebnija utrka je ultra maraton od Sv.Filipa i Jakova do Splita, kojeg sam  već spomenuo u razgovoru.  Najznačnija utrke su službena prvenstva Hrvatske, a tu se mogu pohvaliti s nekoliko osvojenih  medalja: 3.mjesto na pojedinačnom prvenstvu Hrvatske u krosu 2009.god., 2.mjesto na ekipnom prvenstvu Hrvatske u krosu 2011.god., 2.mjesto na ekipnom prvenstvu Hrvatske u polumaratonu, 1.mjesto osvojeno na ekipnom prvenstvu Hrvatske u cestovno trčanju  2015.god. i 1.mjesto osvojeno u krosu na Hrvatskim svjetskim igrama 2014.god.

Ovi su rezultati nekako najznačajniji u mojoj karijeri, iako je bilo još puno dobrih utrka i rekorda, ali svakako trebam naglasiti da sam u jednom periodu karijere trenirao s Lisom Stublić (najbolja Hrvatska maratonka svih vremena) i njezinim trenerom Slavkom Petrovićem. Tada sam upoznao i naučio najviše u vezano uz cestovno trčanju. To iskustvo s njima mi je puno značilo u mojo sporskoj karijeri.

Koji su Vaši trkački planovi za budućnost?

Moji trkači planovi su prvenstveno vezani uz zdravlje i ako je moguće da me zaobiđu ozljede. Ako se poklope te stvari, mogu još puno toga napraviti u rezultatskom smislu. U dugoprugaškom trčanju najbolje godine za postizanje rezultata su od 33. pa do skoro 40. Te godine su još ispred mene, pa se nadam novim utrkama, novim pobjedama, novim osobnim rekordima i maratonima u inozemstvu. U mojoj karijeri ima još puno mjesta za napredak i najbolje utrke bih tek trebao istrčati.

Čemu Vas je trčanje naučilo? Što Vam predstavlja trčanje?

Trčanje mi je postalo način života. Otrčati 10 ili 15 km na treningu isto mi je kao i oprati zube kad se probudim. S trčanjem sam stekao brojne prijatelje diljem Hrvatske. Ja mislim da u Hrvatskoj nema nijedan grad u kojem nemam prijatelja ili poznanika kome se mogu javiti. To je meni najveće bogatstvo sporta i velika motivacija da u budućnosti budem što duže godina aktivni sportaš. Trčanjem se želim baviti dokle god mi bude predstavljalo zadovoljstvo i gušt. Također se moram zahvaliti svima koji su mi bili velika podrška u mojih 11 godina trkačke karijere, u prvom redu moja obitelj, Jakov i Slavica Baričić, Šime Stanić. To su ljudi koji su uz mene od prvog dan mog trčanja. Zahvaljujem i trenerima s kojim sam surađivao: Stipan Vukas i Slavko Petrović. Zahvaljujem i Josipu Tomiću na koga sam se uvijek mogao osloniti kada je u pitanju bio sporski savjet i svim ostalima koji su mi na bilo koji način pomogli u mojoj trkačkoj karijeri.

Što biste poručili našim čitateljima i kolegama trkačima?

Poručio bih svim Vašim čitateljima koji žele se baviti trčanjem. Ljudi, uzmite tenisice, otiđite u prirodu i trčite. To je najjednostavniji i predivan sport.  Istrčite 1,2,5 ili 10 km (nije uopće bitno) odmah ćete taj dan biti zadovoljniji i napravili ste nešto korisno za sebe. Kolegama trkačima poručio bih da su predivni ljudi, da ima toliko fenomenalnih ljudi i da što više godina budu aktivni trkači, bilo kako amaterski, profesionalni ili polu-profesionalni natjecatelji.