Povijest – BNM Portal http://www.bnm-portal.com BNM Portal Thu, 04 Jul 2019 11:19:22 +0000 hr hourly 1 https://wordpress.org/?v=5.2.3 Druga obljetnica uvrštenja zadarskog fortifikacijskog sustava na UNESCO-ov Popis svjetske baštine http://www.bnm-portal.com/kultura/druga-obljetnica-uvrstenja-zadarskog-fortifikacijskog-sustava-na-unesco-ov-popis-svjetske-bastine/ http://www.bnm-portal.com/kultura/druga-obljetnica-uvrstenja-zadarskog-fortifikacijskog-sustava-na-unesco-ov-popis-svjetske-bastine/#respond Thu, 04 Jul 2019 11:19:22 +0000 http://www.bnm-portal.com/?p=41150 ]]>

Uz stručnu pratnju članova Udruge turističkih vodiča Donat razgledavanje će se održati 5., 6., 7. i 8. srpnja, u 9 i 20 sati, na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku. Okupljanje i početak razgledavanja počinje u Perivoju slavnih (pokraj crkve Gospe od zdravlja).

Također, istim povodom Grad Zadar i Koncertni ured Zadar organiziraju koncert ansambla za renesansnu glazbu PHILOMUSICI (Njemačka) u dvorištu Muzeja antičkog stakla, u srijedu, 10. srpnja, s početkom u 21.30 sati. Program: Suonar Cantando – J. Desprez, O. di Lasso, M. Werrecore, G. Gabrieli, G. Mainerio, C. Monteverdi, S. Scheidt, M. Praetorius, H. Schütz, S. Aguillera de Heredia, F. Guerrero, A. de Cabezon, J. Skjavetić, Zadarski Sanctus.

Ulaz je slobodan.

UNESCO-ov Odbor za svjetsku baštinu na zasjedanju u Krakovu, 9. srpnja 2017. godine, donio je odluku o upisu Obrambenih sustava Republike Venecije u razdoblju od 15. do 17. stoljeća: Stato da terra – zapadni Stato da Mar na Popis svjetske baštine, a koji obuhvaća utvrđeni grad Bergamo, utvrđeni grad Peschiera del Garda i grad-tvrđavu Palmanova u Italiji, obrambeni sustav grada Zadra i tvrđavu sv. Nikole u Šibensko-kninskoj županiji, te grad Kotor u Crnoj Gori.

Upisano dobro predstavlja organizaciju, oblikovanje, adaptaciju i provedbu inovativnog alla moderna modela vojne arhitekture čija je svrha bila obrana trgovačkih putova i luka na Jadranu i na istočnom Mediteranu. Nakon promjena uvjetovanih uvođenjem upotrebe vatrenog oružja, elementi alla moderna sustava na izniman način pokazuju njegove tehničke i logističke mogućnosti, moderne borbene strategije i nove arhitektonske zahtjeve.

Navedenih šest komponenata predloženog transnacionalnog serijskog kulturnog dobra venecijanskog sustava obrane sadrže atribute izvanredne univerzalne vrijednosti, uključujući njihovu tipološku raznolikost, vizualni integritet i stanje očuvanosti, čime su ispunjeni kriteriji III i IV za upis na Popis svjetske baštine.
grad Zadar

]]>
http://www.bnm-portal.com/kultura/druga-obljetnica-uvrstenja-zadarskog-fortifikacijskog-sustava-na-unesco-ov-popis-svjetske-bastine/feed/ 0
BETINA: Upoznajte prvi Muzej drvenih brodova na otvorenom i povijest nastanka lučice http://www.bnm-portal.com/hrvatska/betina-upoznajte-prvi-muzej-drvenih-brodova-na-otvorenom-i-povijest-nastanka-lucice/ http://www.bnm-portal.com/hrvatska/betina-upoznajte-prvi-muzej-drvenih-brodova-na-otvorenom-i-povijest-nastanka-lucice/#respond Tue, 18 Jun 2019 10:06:22 +0000 http://www.bnm-portal.com/?p=40012 ]]>

Muzej na otvorenom Muzeja betinske drvene brodogradnje jedinstven je projekt u Republici Hrvatskoj. Na najbolji mogući način in situ su sačuvani i prezentirani najljepši brodovi betinske drvene brodogradnje. Osim što će dobiti na važnosti na kulturološkoj razini, brodovi predstavljaju identitet lokalne zajednice i prostor u kojem su nastali. Svaki brod svojom formom prezentira područje u kojem je nastao, more kojim plovi, za koju svrhu je građen i tko ga koristi.

Muzej sačinjava 45 tradicijskih drvenih brodica vezanih u lučici nadomak zgrade Muzeja posvećenog tri stoljeća staroj tradiciji kalafatavanja – betinskoga umijeća drvene brodogradnje. Prvi kalafati u Betinu su stigli daleke 1740. godine s Korčule. Ti kaići, leuti, gajete i lađe, svi u privatnom vlasništvu, i dalje vjerno služe svoje gospodare. Iako su neki među njima gotovo napunili stotu, na moru im se godine ne poznaju.

Prva među jednakima na muzejskome vezu u betinskome portu, drvena je ljepotica “Cicibela”. Obnovljena je u zadnji čas – prije nego što ju je uništio zub vremena i prva je zaštićena kao kulturno dobro. Hrvatska je već zaštitila umijeće gradnje betinske gajete. Hrvatska drvena brodogradnja dio je i europske baštine. More i pomorstvo, naime, snažno su utjecali na oblikovanje kulturnog prostora cijele Europe, prenosi HRT.

Povijest lučice

Naselje Betina utemeljeno je krajem 15. stoljeća. Prve kuće nalazile su se na području današnjeg užeg centra mjesta, uz mjesnu lučicu. Naselje je oduvijek bilo orijentirano moru, a potrebe stanovnika oblikovale su izgled obale. Mjesnu lučicu su brzo po utemeljenju naselja zaštitili slaganjem kamena usuho u rivu koja je ujedno služila i kao lukobran.

Betina je tokom narednih stoljeća zadobila prepoznatljivu formu koja se nije značajnije mijenjala.

U drugoj polovici 19. stoljeća Austro-Ugarska Monarhija izgradila je novi mul, čvrstu rivu od zidanog klesanog kamena, pritom pomaknuvši morsku granicu tadašnjeg naselja prema jugoistoku. U istom periodu naselje se proširilo prema sjeverozapadu, u predio Zdrače.

Do sredine 20. stoljeća malo je promjena doživio centar mjesta. U lučici su se nalazile tri rive: novi mul, stari mul i široki mul. More je dosizalo znatno dublje u kopno koje danas poznajemo, a obala je završavala oštrim stijenama i navlačilištima za brodove. Velik broj brodova nalazio je svoj zaklon u maloj lučici. Vezivali su se za drvene kolce koji su bili ugrađeni u rive.

Veći zahvati u prostoru počeli su se izvoditi od sredine 20. stoljeća, a mještani su samoinicijativno pokretali radne akcije. Po završetku Drugog svjetskog rata ugrubo naslagani kamen starog mula učvršćen je betonskom konstrukcijom u koju su ugrađene željezne vitice koje su služile za privez brodova. Pedesetih i šezdesetih godina održavale su se brojne radne akcije. Srušene su tri manje kuće koje su se nalazile na središnjem trgu i na njihovom mjestu izgradio se veći zadružni dom. Produžio se stari mul, a područje glavnog mjesnog navlačilišta za brodove nasuto je i pretvoreno u trg. U nasipavanju su sudjelovali svi mještani, a poznato je da je svaka obitelj u Betini koja je imala brod morala dovesti deset brodova punih kamena. Kamen se dovozio iz iskopa koji su nastali prilogom izgradnje Jadranske magistrale i iz kave (vadilište kamena) u blizini uvale Kokoč. Istovremeno se uvelike nasipala i jugoistočna obala mjesta, čime se povećala površina obalnog pojasa i područja na kojima su se gradile kuće. Stijene i blatne škrape nasute su i pretvorene u betonsku obalu i rive. Sedamdesetih godina 20. stoljeća stari mul je dodatno produžen i time je definiran oblik betinske lučice koji je poznat i danas.

]]>
http://www.bnm-portal.com/hrvatska/betina-upoznajte-prvi-muzej-drvenih-brodova-na-otvorenom-i-povijest-nastanka-lucice/feed/ 0
Svi su uskočili u ledeno more: Hrvati koji su preživjeli Titanic http://www.bnm-portal.com/vijesti/svi-su-uskocili-u-ledeno-more-hrvati-koji-su-prezivjeli-titanic/ http://www.bnm-portal.com/vijesti/svi-su-uskocili-u-ledeno-more-hrvati-koji-su-prezivjeli-titanic/#respond Mon, 15 Apr 2019 07:39:55 +0000 http://www.bnm-portal.com/?p=34636 Bila je nevjerojatno lijepa. Toliko lijepa da je bratu kupila pištolj da je štiti od mladića koji su je danonoćno salijetali, priča obitelj Mare-Osman Banski iz sela Vagovina kraj Čazme. Iz tog je mjesta rodom Mara, Hrvatica koja je zajedno s još dvojicom Hrvata preživjela potonuće Titanica 1912. godine. U vrijeme tragedije imala je 31 […]]]>

Bila je nevjerojatno lijepa. Toliko lijepa da je bratu kupila pištolj da je štiti od mladića koji su je danonoćno salijetali, priča obitelj Mare-Osman Banski iz sela Vagovina kraj Čazme.

Iz tog je mjesta rodom Mara, Hrvatica koja je zajedno s još dvojicom Hrvata preživjela potonuće Titanica 1912. godine. U vrijeme tragedije imala je 31 godinu. Bila je udana za Miška Banskog koji je još 1906. otišao u Ameriku. Nakon što je uštedio dovoljno novca kupio je supruzi kartu za Titanic. Njihova tri sina trebala su doći kasnije. Marini potomci i danas se, 107 godina nakon havarije, prisjećaju Mare.

– Mare je bila šnajderica i u Americi ju je čekao suprug. Njezini su se u Vagovini bavili poljoprivredom, ali teško se živjelo – priča njezina pranećakinja Anđelka Vinceković iz Vagovine. Svi se još sjećaju njezine raskošne ljepote.

– Mara je kao mlada cura voljela izlaske, no često su je na plesnjacima salijetali lokalni mladići. Doista, imala je pravih problema zbog ljepote – govori obitelj. Dodaju da je Mara nakon što je preživjela Titanic, prepričavala kako se spasila. Navodno je baš plesala i zabavljala se kada je brod udario u santu leda. Nije paničarila već je za ruke zavezala dvije tikve, uzela dvoje djece i skočila u hladno more. Spasili su je iz vode iz nekog čamca za spašavanje. Nakon brodoloma je dugo provela u bolnici, a u Hrvatsku se više nikad nije vratila. Rastala se od Miška, a preudala se za Amerikanca hrvatskog podrijetla Isaaca Kolicha. Umrla je u SAD-u 1930. godine.

Najveći brod na svijetu, ‘nepotopljivi’ Titanic je iz jedne od najvećih britanskih luka Southampton prema New Yorku zaplovio 10. travnja. Četiri dana kasnije, nešto prije ponoći, udario je u santu leda, a potonuo je 15. travnja 1912. godine u dva sata ujutro povukavši u smrt 1514 ljudi od 2224 koliko ih je bilo na brodu.

Ivan Jalševac iz Topolovca kraj Siska u Ameriku je otišao kako bi obitelj spasio od siromaštva. Bio je najstariji od dvanaestero djece. Punih 25 godina je skupljao hrabrost da bi zapisao svoja sjećanja na tragičnu noć s 14. na 15. travnja 1912. godine.
Tako je nastao jedini pisani dokument o tragediji na Titanicu kojeg je ostavio neki preživjeli Hrvat.
– U čamce za spašavanje su mogli ući samo žene i djeca i tu je došlo do vrlo tragičnih scena. Žene su na rastanku grčevito stiskale svoje muževe, a djeca očeve. Čovjeku mora puknuti srce kad to vidi – napisao je Jalševac 1937. godine.

Za vrijeme potonuća bježao je prema gornjim palubama i na putu je svjedočio nevjerojatnim scenama.

Zgadila mu se Amerika

– Dok sam tražio izlaz iz te tragične situacije, svuda oko mene su bili ljudi iscerena lica. Neki plaču, neki glasno mole, drugi psuju, a treći se luđački smiju. Užasno, tu čovjek mora poludjeti – piše preživjeli Hrvat. Došavši u Ameriku, Jalševac je neko vrijeme živio kod Slovenca koji se također spasio s Titanica. Slovenac je u Americi držao javnu kuhinju te je pomagao ljudima s ovih prostora da se snađu kad dođu ‘preko bare’.

– Ali ti su ljudi radeći u rudnicima izgledali užasno. Bili su suhi, žutog lica i ispijenog lica. Užasnuo sam se. Na moje pitanje što im je, odgovorili su mi da će se i meni dogoditi isto za neko vrijeme. Tog trenutka mi se zgadila Amerika i jedina želja mi je bila vratiti se kući – napisao je Jalševac. Nakon samo četiri tjedna se vratio u Hrvatsku. A kad se vratio u rodno mjesto svi su bili iznenađeni, ali i sretni što se vratio, što ipak nije poginuo.

– Kad sam se vratio obolio sam na živce. Nisam smio vidjeti vodu, jer bi me spopao čudan osjećaj. Trzao bih se prestrašeno i pred očima bi mi lebdio nagnuti Titanic, a u ušima bi mi odzvanjali krici nesretnika – svjedoči Jalševac. Do kraja života živio je u Topolovcu gdje se bavio poljoprivredom. Umro je 1945. godine.

Svjetski putnik

Havariju Titanika preživio je i Nikola Lulić Draja iz Konjskog brda kraj Perušića. Te 1912. imao je 29 godina i to mu je bilo treće putovanje ‘preko bare’. Kao 19-godišnji mladić regrutiran je u austrougarsku vojsku, no nakon nekoliko dana uspio je pobjeći, navodno zataknuvši pušku u pijesak i ukrasivši je svojom vojničkom kapom. Prvi je puta 1902. godine preplovio Atlantik i tamo se u Minnesoti zaposlio kao rudar. Solidno je zarađivao. Pune se četiri godine nije vraćao kući.

Prva žena Manda, prema jednoj priči, ostavila ga je nakon što je dezertirao. No, prema drugoj priči razvod se nikada nije dogodio već je Manda umrla vrlo brzo nakon rođenja kćeri Marije.

Nikola je s drugom ženom Martom osnovao obitelj, a onda se opet odlučio na putovanje kako bi obitelji osigurao egzistenciju. No, nije bio jedini. Njegove ‘američke priče’ su čuli i mnogi Ličani, koji su onda platili Luliću da im bude vođa puta do Amerike.

– Nikola ili kako su ga od milja zvali Drajić, volio je putovati, bio je svjetski putnik. Zato što je dobro znao engleski jezik ‘glumio’ je vodiča svojim Ličanima, koji su se ‘trbuhom za kruhom’ otputili u Ameriku – priča Mile Lulić (50) unuk Nikolina brata Ivana, koji je bio vrlo bogat i koji je, navodno, financirao prvi Nikolin odlazak u Ameriku.

Nikola se u Hrvatsku vratio nakon Prvog svjetskog rata.

– Otac mi je pričao da se Nikola potpuno promijenio te da je imao grižnju savjesti što je jedini preživio od 16 Ličana koji su pošli za njim – rekao je Mile Lulić. Nikola se bavio poljoprivredom. Gotovo nikad nije pričao o tragediji na Titanicu. Nije se volio prisjećati te noći.

– Moj otac je često djeda pitao za Titanic, no Nikola se uvijek samo okrenuo i otišao – rekao je Hrvoje Hećimović, Nikolin praunuk. Lulić je umro 1962. godine u 80. godini života.

Izvor : 24 sata
Foto : 24 sata

]]>
http://www.bnm-portal.com/vijesti/svi-su-uskocili-u-ledeno-more-hrvati-koji-su-prezivjeli-titanic/feed/ 0
Pompeji: Arheolozi pronašli fresku koja prikazuje Narcisa http://www.bnm-portal.com/vijesti/pompeji-arheolozi-pronasli-fresku-koja-prikazuje-narcisa/ http://www.bnm-portal.com/vijesti/pompeji-arheolozi-pronasli-fresku-koja-prikazuje-narcisa/#respond Fri, 29 Mar 2019 11:21:41 +0000 http://www.bnm-portal.com/?p=33200 ]]>

Talijanski arheolozi u Pompejima su pronašli fresku Narcisa u istoj kući u kojoj su i prije nekoliko mjeseci otkrili nekoliko umjetničkih djela, piše BBC.

Voditeljica arheološkog tima u Pompejima Alfonsina Russo kazala je da će zbog najnovijeg otkrića morati izmijeniti plan iskopavanja jer ona i kolege žele ustanoviti ima li ondje još sličnih fresaka.

Russo kaže da su “elegantnu i senzualnu” fresku otkrili u ruševinama bogataške kuće koja bi uskoro mogla biti otvorena za javnost. Krov joj je srušen, no arheolozi su uspjeli pronaći i sastaviti sve dijelove freske koja prikazuje Narcisa.

Drevni rimski grad Pompeji uništen je 79. godine prije naše ere u erupciji vulkana Vezuva.

Narcis je u rimskoj umjetnosti bio vrlo popularan mitološki lik.

Po njemu je i nastao izraz narcisoidnost ili pretjerana zainteresiranost za samog sebe. Prvi je taj izraz u znanosti upotrijebio slavni austrijski neurolog i utemeljitelj psihoanalize Sigmund Freud.

Izvor: N1
Slika:Pixabay (ilustracija)

]]>
http://www.bnm-portal.com/vijesti/pompeji-arheolozi-pronasli-fresku-koja-prikazuje-narcisa/feed/ 0
Predstavljen projekt Kulturna ruta putovima liburnskog, rimskog i hrvatskog nasljeđa Zadarske županije http://www.bnm-portal.com/vijesti/predstavljen-projekt-kulturna-ruta-putovima-liburnskog-rimskog-i-hrvatskog-nasljeda-zadarske-zupanije/ http://www.bnm-portal.com/vijesti/predstavljen-projekt-kulturna-ruta-putovima-liburnskog-rimskog-i-hrvatskog-nasljeda-zadarske-zupanije/#respond Thu, 28 Mar 2019 12:35:56 +0000 http://www.bnm-portal.com/?p=33039 ]]>

Početna konferencija projekta Kulturna ruta putevima liburnskog, rimskog i hrvatskog nasljeđa Zadarske županije održana je u četvrtak, 21. ožujka 2019. godine u Kneževoj palači u Zadru.

Projekt, čiji je nositelj Zadarska županija, a partneri gradovi Benkovac, Pag i Nin te Zavičajni muzej Benkovac, prijavljen je na otvoreni poziv iz Operativnog programa, Konkurentnost i kohezija 2014-2020. Njegova ukupna vrijednost je 5,23 milijuna kuna od čega se iz Europskog fonda za regionalni razvoj sufinancira iznos od 3,75 milijuna kuna.

Početnoj konferenciji su nazočili župan Zadarske županije Božidar Longin te predstavnici partnerskih institucija na projektu – gradonačelnik Benkovca Tomislav Bulić, zamjenica gradonačelnika Nina Dalija Pavlović Peroš, zamjenik gradonačelnika Paga Davor Fabijanić te ravnatelj Zavičajnog muzeja Benkovac Marin Ćurković.

Župan Longin istaknuo je važnost i bogatstvo naše kulturne baštine te sam projekt Kulturne rute istaknuo kao primjer nove turističke ponude i to putem valorizacije kulturne baštine i njezine integracije s kulturno turističkom ponudom destinacije, a sve u svrhu jačanja malog i srednjeg poduzetništva te rasta zaposlenosti.

„Ovaj će projekt biti doprinos održivom društveno-gospodarskom razvoju naše županije. Svima nam je već odavno jasno da čisto more, lijepa priroda i povoljna klima nisu dovoljni da bi privukli goste. Današnji turisti traže prije svega – doživljaj. Moramo pronaći način kako njihovu znatiželju zadovoljiti, jer samo tako možemo biti konkurentni u moru ponuda drugih destinacija. Naši gradovi kroz ovaj projekt će obnoviti dijelove svoje baštine i stvoriti nove prostore u kojima će biti moguće ostvariti nove, gostima privlačne sadržaje“, poručio je Longin.

Voditeljica projekta Tomislava Gregov istaknula je povezanost liburnske, rimske i hrvatske kulture koje su slijedile jedna drugu prateći razvojna razdoblja civilizacije Prapovijest, Antiku, Srednji vijek i Novi vijek, što ujedno predstavlja i samu okosnicu integriranog programa kulturne rute. Istaknula je važnost kulturne rute koja obuhvaća tri kulturna dobra koja nisu do sada bila predmet niti jednog integriranog programa.

Marko Mašina iz Upravnog odjela za gospodarstvo, turizam, infrastrukturu i EU fondove Zadarske županije prezentirao je samu kulturnu rutu koja uključuje obilazak i interpretaciju tri grada – Benkovca (projektom se vrši ulaganje u Kaštel Benković sa Zavičajnim muzejom Benkovac, dok je u program uključen i arheološki lokalitet Asseria na kojem nisu predviđena ulganja), Nina (projektom se sređuje dokumentacija za izradu zaštitnog paviljona iznad arheoloških ostataka rimske villa urbana) te Paga (ovim projektom se vrši ulaganje u kulturno dobro Crkva Marijina Uznesenja sa samostanom u Starom Pagu).

Izvor: Zadarska županija

]]>
http://www.bnm-portal.com/vijesti/predstavljen-projekt-kulturna-ruta-putovima-liburnskog-rimskog-i-hrvatskog-nasljeda-zadarske-zupanije/feed/ 0
Meksiko traži ispriku za “zlostavljanja” stara 500 godina, Španjolska kaže “ne” http://www.bnm-portal.com/vijesti/meksiko-trazi-ispriku-za-zlostavljanja-stara-500-godina-spanjolska-kaze-ne/ http://www.bnm-portal.com/vijesti/meksiko-trazi-ispriku-za-zlostavljanja-stara-500-godina-spanjolska-kaze-ne/#respond Tue, 26 Mar 2019 11:34:44 +0000 http://www.bnm-portal.com/?p=32719 ]]>

Petsto godina stare rane španjolskih osvajanja ponovno su otvorene nakon što je meksički predsjednik pozvao Madrid i Vatikan da se ispričaju za “zlostavljanja” iz toga vremena. Španjolska je brzo odgovorila s “odlučnim ne”.

Stoljeća španjolske dominacije u Novome Svijetu uz čvrstu podršku Katoličke Crkve iz povijesnih su udžbenika završila na naslovnicama medija pošto je meksički predsjednik Andres Manuel Lopez Obrador pozvao kralja Filipa VI. i papu Franju da se ispričaju za osvajanja i kršenja ljudskih prava.

“Poslao sam pisma španjolskom kralju i papi, tražim preuzimanje pune odgovornosti za zlostavljanja i pozivam ih da se ispričaju autohtonim narodima Meksika za kršenja onoga što danas nazivamo ljudskim pravima”, kazao je Lopez Obrador.

“Bilo je pokolja. Bilo je ugnjetavanja. Takozvana osvajanja vodili su mačem i križem. Gradili su svoje crkve na temeljima razrušenih hramova”, kazao je.

“Vrijeme je za pomirbu. Ali prije toga se moraju ispričati”, naglasio je.

Španjolski odgovor bio je brz i odrješit.

“Vlada duboko žali zbog što je pismo koje je meksički predsjednik poslao kralju javno objavljeno. Njegov sadržaj odlučno odbijamo”, navodi se u priopćenju španjolske vlade.

“Dolazak Španjolaca prije 500 godina na današnji meksički teritorij ne može se suditi iz suvremene perspektive”, dodaje se. “Naše dvije bratske nacije uvijek su znale konstruktivno i bez ljutnje tumačiti zajedničku povijest”.
Tri stoljeća španjolske vlasti

Lopez Obrador je govorio tijekom posjeta majanskim piramidama u Comalcalcu, na jugu Meksika.

Kasnije je posjetio obližnji grad Centlu, poprište prve bitke španjolskog konkvistadora Hernana Cortesa i autohtonih naroda 14. ožujka 1519. godine.

Pomoću konja, mačeva, arkebuza i boginja, što je sve u Novom Svijetu bilo nepoznato, Cortes je s manje od tisuću vojnika srušio Astečko Carstvo i time započeo tristogodišnju španjolsku vladavinu današnjim Meksikom.

Zlostavljanja su trajala sve do stjecanja neovisnosti 1821., a i kasnije, tvrdi Lopez Obrador.

“Stotine tisuća ljudi ubijene su. Jedna kultura i civilizacija nametnula se drugoj. Rane su još otvorene. Treba priznati da je bilo zlostavljanja, da su počinjene pogreške kako bi smo bili braća u povijesnom pomirenju”, kazao je Obrador i zauzvrat je obećao ispriku za zločine također počinjene nad starosjediocima nakon što je Meksiko proglasio neovisnost.

Meksiko ima složen odnos sa svojom kolonijalnom prošlošću.

Povijesno, kulturno, gastronomski Meksikanci su plod miješanja Starog i Novog Svijeta. Po službenim podacima, 98 posto stanovništva ima neku kombinaciju starosjedilačkog, europskog i afričkog podrijetla.

Iako je taj spoj osnova modernog Meksika, ono ima svoju povijest nasilja, silovanja i tlačenja.

Lopez Obrador, ljevičarski populist koji nije član nijedne od tradicionalnih meksičkih stranaka, prije nekoliko je mjeseci pobijedio na izborima. U kampanji nije štedio tradicionalne političke elite i predstavljao se kao zagovornik prava autohtonih naroda.

Ali je dosad njegovao srdačne odnose s Vatikanom i Španjolskom, čiji je premijer također ljevičar Pedro Sanchez.

Izvor: N1
Slika: Pixabay

]]>
http://www.bnm-portal.com/vijesti/meksiko-trazi-ispriku-za-zlostavljanja-stara-500-godina-spanjolska-kaze-ne/feed/ 0
Pripadnici ZSS-a na hodnji na Velebitu http://www.bnm-portal.com/vijesti/pripadnici-zss-a-na-hodnji-na-velebitu/ http://www.bnm-portal.com/vijesti/pripadnici-zss-a-na-hodnji-na-velebitu/#respond Thu, 14 Mar 2019 09:49:46 +0000 http://www.bnm-portal.com/?p=31484 ]]>

Na 16 kilometara dugu hodnju na Velebit, pripadnici Zapovjedništva specijalnih snaga predvođeni zapovjednikom ZSS-a, brigadnim generalom Pericom Turalijom, uputili su se u srijedu, 13. ožujka 2019. godine povodom obilježavanja 26. godišnjice pogibije pripadnika specijalnih snaga, bojnika Nenada Mataka – Mehe.

Uz pripadnike Zapovjedništva specijalnih snaga, na hodnji su uz članove obitelji bojnika Mataka sudjelovali i predstavnici Udruge žena Domovinskog rata grada Zadra, zadarska HVIDR-a, Udruga dragovoljaca i veterana grada Zadra te predstavnici Udruge 7. domobranske pukovnije grada Zadra.

Odavanju počasti poginulom junaku Domovinskog rata, pridružio se i stopostotni ratni vojni invalid Klaudio Vidajić koji je zajedno s pripadnicima Hrvatske vojske i predstavnicima braniteljskih udruga, sudjelovao u 16 kilometara dugoj hodnji na Velebitu.

General Turalija u toj prigodi podsjetio je na važnost obilježavanja ovakvih obljetnica kako bi i buduće generacije, nastavile njegovati uspomenu na Domovinski rat i sve hrvatske branitelje koji su svoje živote položili za domovinu.

„U ovoj hodnji bila su povezana dva cilja: jedan je da obilježimo na dostojanstven i prikladan način 26. obljetnicu stradanja našeg Nenada, a drugi cilj je bio kroz organiziranu hodnju provjeriti sposobnosti pripadnika ZSS-a koji će i ove i sljedeće godine, biti upućeni u različite misije“, kazao je general i naglasio kako je u ovoj hodnji sudjelovao i veliki broj mladih ljudi koji će, kako je rekao, u budućnosti na sebe preuzeti obvezu obilježavanja žrtve hrvatskih branitelja.

„Oni su tu da nastave gajiti uspomenu na sve poginule hrvatske branitelje, a pogotovo pripadnike specijalnih snaga koji su dali svoj život za domovinu. Značajno je i to što se pripadnici ZSS-a osposobljavaju i gaje jedan duh zajedništva i pobjede vezan usko uz Domovinski rat i mislim da nema boljih prigoda od ovakvih dana da pokažemo način kako je netko tko je bio pripadnika specijalnih snaga položio život na oltar domovine“, zaključuje zapovjednik ZSS-a.

Naime, polazna točka hodnje bila je u Nacionalnom parku Paklenica u mjestu Veliko Rujno, a završena je na točki Račabuša, mjestu pogibije bojnika Mataka, gdje se paljenjem svijeća još jednom odala počast poginulom hrvatskom branitelju.

Brat poginulog heroja Domovinskog rata, Ivan Matak priznao je kako je za njihovu obitelj, današnji dan – dan sjete, tuge i ponosa.

„Nenad više nije među nama, ali ponosni smo što se 26 godina nakon njegove smrti, njegovi suborci i prijatelji sjećaju njegovog lika i djela te žele da se obilježavanje njegove pogibije tradicionalno obilježava svake godine. Zahvaljujemo pripadnicima Zapovjedništva specijalnih snaga na ovoj inicijativi“, rekao je Matak.

Bojnik Nenad Matak – Meho junak je Domovinskog rata kojem je dodijeljeno priznanje Red kneza Domagoja s ogrlicom za junačka djela. Bojnik Matak smrtno stradava 14. ožujka 1993. godine na Velebitu u području Račabuša nailaskom na neprijateljsku minu. Njegovi suborci danas svjedoče kako je posebnu ljubav imao prema Velebitu te da je uvijek govorio: “Ako ginem, neka ginem tamo“.

Podsjetimo, pripadnici Zapovjedništva specijalnih snaga i Središnjice za obavještajno djelovanje Glavnog stožera Oružanih snaga RH u siječnju 2018. godine, zajedno s najtrofejnijim hrvatskim skijašem Ivicom Kostelićem, sudjelovali su na ekspediciji hodnje po Velebitu te u pet dana, prešli 110 kilometara. U sklopu spomenute ekspedicije, pripadnici ZSS-a i Ivica Kostelić, zapalili su svijeće na mjestu pogibije Nenada Mataka – Mehe.

Izvor:MORH

]]>
http://www.bnm-portal.com/vijesti/pripadnici-zss-a-na-hodnji-na-velebitu/feed/ 0
Haški sud u pokušaju oduzimanja kolonija Britaniji: ‘Vratite otoke koje ste silom uzeli’ http://www.bnm-portal.com/vijesti/haski-sud-u-pokusaju-oduzimanja-kolonija-britaniji-vratite-otoke-koje-ste-silom-uzeli/ http://www.bnm-portal.com/vijesti/haski-sud-u-pokusaju-oduzimanja-kolonija-britaniji-vratite-otoke-koje-ste-silom-uzeli/#respond Tue, 26 Feb 2019 08:38:06 +0000 http://www.bnm-portal.com/?p=29734 Velika Britanija mora “što je brže moguće” vratiti kontrolu nad otocima Chagos u Indijskom oceanu, stoji u savjetodavnom mišljenju Međunarodnog suda pravde (ICJ), najvišeg suda Ujedinjenih naroda, koje je objavljeno u ponedjeljak. Otoke bi Ujedinjeno Kraljevstvo trebalo vratiti Mauricijusu – ta otočna država tvrdi da su 1965. bili prisiljeni predati otoke Britancima u zamjenu za […]]]>

Velika Britanija mora “što je brže moguće” vratiti kontrolu nad otocima Chagos u Indijskom oceanu, stoji u savjetodavnom mišljenju Međunarodnog suda pravde (ICJ), najvišeg suda Ujedinjenih naroda, koje je objavljeno u ponedjeljak.

Otoke bi Ujedinjeno Kraljevstvo trebalo vratiti Mauricijusu – ta otočna država tvrdi da su 1965. bili prisiljeni predati otoke Britancima u zamjenu za vlastitu neovisnost, koju su stekli 1968. godine.

S njima se očito slaže i ICJ koji je u mišljenju, koje je doneseno većinom od 13 naprema 1, utvrdio da otoci nisu bili zakonito odcijepljeni od bivše britanske kolonije Mauricijus. Naravno, reakcija britanskog ministarstva vanjskih poslova bila je vrlo hladnog tona.

– Ovo je tek savjetodavno mišljenje suda, a ne presuda – kratko su rekli Britanci i dodali da pažljivo proučavaju detalje mišljenja, koje nije pravno obvezujuće, piše BBC.

Velika Britanija nije se puno obazirala na zahtjeve da vrati otoke Chagos Mauricijusu, već su rekli da će to učiniti tek kada ih više ne budu koristili za ‘obrambene svrhe’. Štoviše, Britanija je 2016. produžila SAD-u najam otoka Diego Garcia do 2036. te su time de facto poručili kako se protjerani otočani ne mogu vratiti na svoju rodnu grudu.

– Obrambena postrojenja na britanskom teritoriju u Indijskom oceanu pomažu u zaštiti ljudi u Velikoj Britaniji i diljem svijeta od terorističkih prijetnji, organiziranog kriminala i piratstva – stoji u objavi Foreign Officea.

S druge strane, premijer Mauricijusa Praving Jugnauth rekao je kako je ovo “povijesni trenutak za Mauricijus i njegov narod, uključujući i stanovnike Chagosa koji su nepošteno izbačeni iz svoje domovine te im se sprječava povratak zadnjih pola stoljeća”.

– Naš teritorijalni integritet sada će biti cjelovit, a kada se to dogodi, narod Chagosa i njihovi potomci moći će se vratiti svojim domovima.

Sudac ICJ-a Abdulqawi Ahmed Yusuf opisao je pak britansku vladavinu nad otocima Chagos, koji su od istočne obale Afrike udaljeni više od 3000 kilometara, kao “trajno nezakonitu”. Pritom je dodao da Britanci imaju obvezu da čim prije predaju vlast nad arhipelagom Chagos.

Inače, i samom UN-u je trebalo pola stoljeća da se napokon počne baviti tim pitanjem pa su tako mišljenje ICJ-a zatražili tek 2017. godine.

Samo pripajanje otočja Velikoj Britaniji, koje se dogodilo 1965. godine, bilo je vrlo bolno za 2000 ljudi koji su na njima živjeli. Britanci su ih sve protjerali, a potom pozvali Amerikance da na najvećem otoku uspostave vojnu bazu. Riječ je o otoku Diego Garcia, kojem je naziv po samom sebi nadjenuo španjolski pomorac i kolonizator iz 16. stoljeća Diego García de Moguer.

Slabi Mauricijus, koji je tada pregovarao s Londonom o neovisnosti, nije se puno pitalo iako su opetovno prosvjedovali protiv jednostrane odluke Britanaca.

Američka vojna baza i danas se nalazi na otoku, a imala je ključnu ulogu u konfliktima s Irakom i Afganistanom od 1991. kada je služio kao mjesto lansiranja američkih dalekometnih bombardera. Očekivano, SAD i Velika Britanija su glasali protiv UN-ove rezolucije kojom se tražilo mišljenje suda.

No, zato je Anna Holligan, dopisnica BBC-a iz Den Haaga u kojem se nalazi sjedište ICJ-a, mišljenje suda ocijenila vrlo trezveno.

Holligan napominje kako je ocjena suda vrlo osuđujuća za Veliku Britaniju. U srži mišljenja je upravo pravo svih ljudi na samoodređenje, koje je Britanija prekršila kad je rascijepala svoju bivšu koloniju. Na Britancima je tada ležala odgovornost da poštuju nacionalno jedinstvo i teritorijalni integritet Mauricijusa, u skladu s međunarodnim pravom.

Umjesto toga, Britanci su proces dekolonizacije iskoristili kako bi uspostavili novu koloniju. Suci su također vrlo jasno konstatirali da su sve države članice UN-a obvezne privesti kraju postupak dekolonizacije Mauricijusa. Što je prilično interesantan zahtjev kad uzmete u obzir da Amerikanci na otoku Diego Garcia i dalje drže vojnu bazu.

Ovo mišljenje pružilo je tračak nade davno prognanim stanovnicima, ali i njihovim potomcima, da će se moći vratiti na otoke Chagos.

Tako je Samynaden Rosemond, kojem je bilo 36 godina kad je otjeran s otoka, rekao za BBC da je “doma bio pravi raj”. No, umjesto da živi tamo, on i njegova žena desetljećima borave u predgrađu glavnog grada Mauricijusa, Port Louisa.

Kako kaže, on i drugi prognanici s otoka na Mauricijusu su tretirani kao građani niže klase, a jedina im je utjeha da zajedno skuhaju curry od kokosa i ribe i pjevaju pjesme o životu koji su ostavili iza sebe.

– Britanci nam nisu dali nikakvu šansu. Samo su rekli “ovo više nije vaše”. Htio bih se vratiti, jer ako umrem ovdje moj duh bit će na drugom mjestu. Ako umrem tamo, bit ću miran – zaključuje Rosemond za BBC.

Izvor: Jutarnji.hr

]]>
http://www.bnm-portal.com/vijesti/haski-sud-u-pokusaju-oduzimanja-kolonija-britaniji-vratite-otoke-koje-ste-silom-uzeli/feed/ 0
ISTRAŽIVANJE GENMOD Dalmatinac današnjice znatno se promijenio od oca i djeda http://www.bnm-portal.com/vijesti/istrazivanje-genmod-dalmatinac-danasnjice-znatno-se-promijenio-od-oca-i-djeda/ http://www.bnm-portal.com/vijesti/istrazivanje-genmod-dalmatinac-danasnjice-znatno-se-promijenio-od-oca-i-djeda/#respond Mon, 18 Feb 2019 15:55:39 +0000 http://www.bnm-portal.com/?p=29139 ]]>

Koje godine ste se priključili istraživačkom projektu GENMOD?

U aktivnosti projekta GENMOD, koji vodi prof. dr. sc. Inga Tomić-Koludrović s Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“, uključen sam od samog početka. Točnije rečeno, sudjelovao sam već u pisanju prijedloga projekta koji su prihvatili evaluatori Hrvatske zaklade za znanost. Projektne aktivnosti započele su 1. travnja 2017. godine, a financirat će se do 2021. godine.

Nešto više o tome što je GENMOD?

GENMOD je skraćenica kakvu danas financijeri projekata traže da bi ih mogli lakše birokratski identificirati, ali i da bi bili prepoznatljivi u javnom komuniciranju. U ovom slučaju, skraćenica se odnosi na englesku frazu „gender modernization“, odnosno označava pokušaj da se projektom prouči stanje moderniziranosti rodnih odnosa u Hrvatskoj. Iako se nekima na prvi pogled možda neće činiti da je tako, ta je tema ključna za cjelokupan daljnji razvoj hrvatskog društva, a to naravno uključuje i njegov gospodarski razvoj.

Pun naziv projekta glasi „Relacijski rodni identiteti u Hrvatskoj: modernizacijske i razvojne perspektive“. Novost u odnosu na prethodna istraživanja u tome je što u okviru projekta proučavamo identitete i muškaraca i žena, te njihove međusobne odnose. Naime, prethodno su se, ne samo kod nas nego i šire, proučavali prvenstveno društveni položaj i problemi žena, kao dijela populacije koji sustavno ima poteškoće u pristupu resursima i koji općenito ima manju društvenu moć nego muškarci. Cilj ovih istraživanja bio je pridonijeti promjeni položaja žena nabolje. Od devedesetih godina prošlog stoljeća shvatilo se, međutim, da se položaj žena ne može bitno promijeniti ako svoje stavove i ponašanje ne promijene i muškarci. No da bi se ti stavovi i ponašanja mogli promijeniti, potrebno ih je najprije istražiti, odnosno utvrditi kakvi su.

Do kojih ste rezultata došli u tim ispitivanjima ponajprije kada su posrijedi svjetonazori ili životne navike suvremenog dalmatinskog muškarca?

Naš je općeniti nalaz da se muškarci i muške rodne uloge svugdje u Hrvatskoj moderniziraju znatno sporije nego žene i ženske uloge. Primjerice, anketnim ispitivanjem na nacionalno reprezentativnom uzorku ustanovili smo da stavovi o rodnoj ravnopravnosti muškaraca u Hrvatskoj srednje dobi i sa srednjoškolskim obrazovanjem odgovaraju stavovima starijih žena s osnovnom školom. Budući da se niže obrazovanje i starija dob povezuju s tradicionalnijim stavovima, jasno je koliko muškarci u Hrvatskoj po emancipiranosti zaostaju za ženama.

Dalmacija se, nažalost, u cijeloj Hrvatskoj ističe po tome što je u njoj najveća razlika u postotku muškaraca i postotku žena s emancipiranim stavovima o rodnim odnosima. To pokazuje da će se rodni odnosi i društvo u ovoj regiji sporije razvijati nego drugdje. U Dalmaciji je, a gotovo u vlas isti postotak nalazimo i u Zagrebu i u Slavoniji, 32% žena smatra da bi muškarci i žene u društvenim odnosima i poslovima koje obavljaju trebali biti posve ravnopravni. U Dalmaciji, međutim, takve stavove ima tek 17,3% muškaraca, a u Zagrebu 23,6%. U svim drugim hrvatskim regijama, znatno je više i muškaraca i žena s emancipiranim stavovima o rodnoj ravnopravnosti, a razlike u njihovoj zastupljenosti u uzorku znatno su manje nego u Dalmaciji i u Zagrebu.

Također, promotrimo li koliko muškarci u Dalmaciji sudjeluju u rutinskim kućnim poslovima, u odnosu na druge muškarce u Hrvatskoj, pokazat će se da je to ispod ionako niskog hrvatskoj prosjeka. Dapače, pokazuje se da muškarci u Dalmaciji često ne obavljaju ni one kućne poslove koji se tradicionalno smatraju „muškim“, kao što su primjerice poslovi održavanja kuće. Štoviše, na temelju ispitivanja zadovoljstva partnerskim odnosom, moglo bi se čak reći da su žene u Dalmaciji zadovoljne kad muškarci obavljaju i one „muške poslove“, a ne ostavljaju to njima na brigu. Jedino u čemu su muškarci u Dalmaciji iznad nacionalnog prosjeka jest posao plaćanja računa, a to pak znači da oni kontroliraju obiteljske financije.

 

A što je sa ženama? Kakve su danas dalmatinske žene?

Baš kao i drugdje u Hrvatskoj, i u Dalmaciji se ženske rodne uloge moderniziraju znatno brže nego muške, samo što je to u ovoj regiji možda još jasnije vidljivo s obzirom na doista veliko zaostajanje muškaraca. Kao specifičnost Dalmacije u odnosu na ostatak Hrvatske već je i ranije, u istraživanju iz 2005. godine, čije je rezultate interpretirala prof. dr. Inga Tomić- Koludrović, utvrđeno je da u njoj bilo najviše žena koje su pokazivale težnju prema modernizaciji ili već imale stavove o rodnim odnosima bliske onima najnaprednijima u međunarodnom kontekstu. U Zagrebu je, za usporedbu, tada bilo više žena s najnaprednijim stavovima, ali također i znatno više žena s vrlo tradicionalnim stavovima, na koje se u Dalmaciji gotovo uopće nije nailazilo.

Trinaest godina kasnije, može se reći da se prethodno utvrđeno stanje u Dalmaciji tek djelomično nastavlja,  jer su mlade žene konzervativnijih nazora od onih srednje dobi. Rezultati našeg anketnog ispitivanja, naime, pokazuju da je u Hrvatskoj općenito najmanje i žena i muškaraca s emancipiranim rodnim stavovima u mlađim dobnim skupinama (između 18 i 24 godine). U toj je dobnoj skupini približno tri puta manje emancipiranih žena nego u skupinama od 25-44 i 45-59 godina, a slično vrijedi i za muškarce.

Ovakvi rezultati vrijede i za Dalmaciju, što se može zorno vidjeti i u kvalitativnim promatranjima ponašanja u javnom prostoru.  U Hrvatskoj su i emancipirani muškarci i emancipirane žene u prosjeku slične dobi, oko 46 godina. No, s obzirom da je u Dalmaciji manje emancipiranih muškaraca nego drugdje u Hrvatskoj, primjećuje se da baš u spomenutoj dobi u javnom prostoru gotovo sve više dolazi do neke vrste segregacije muškaraca i žena. Promatranjem u povijesnoj jezgri Splita utvrđeno je, naime, da skupine od nekoliko žena srednje dobi, a ponekad i mlađe, često izlaze vani same i ponašanjem ne pokazuju interes za kontakt s muškarcima. Kao što su nekad vani izlazila „muška društva“, tako sad imamo i „ženska društva“. U svakom slučaju, i to se može smatrati znakom daljnje emancipacije žena u Dalmaciji.

Dalmatinac 21. stoljeća grublji i manje mediteranski 

Kakav je Dalmatinac 21. stoljeća za razliku od svojega primjerice djeda ili oca?

Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan, jer dijelom zavisi i o tome kakav je bio djed ili otac, a naravno i o tome kakav je stupanj obrazovanosti pojedinačnih Dalmatinaca o kojima govorimo. Teško je govoriti u apstrakcijama i prosjecima, ali ako bi se – za ljubav figure – moglo generalizirati, onda bi stereotip „Dalmatinca 21. stoljeća“ vjerojatno bio unificiraniji  nego što je to bio slučaj u prošlosti. Naime, prije Drugog svjetskog rata bile su izražene klasne razlike, ne samo u količini financijskog kapitala i imovine koju netko posjeduje, kao što je to danas, nego i u ponašanju i u općoj razini uglađenosti. Nekad su se po tome jasnije razlikovali pojedini urbani i ruralni tipovi, „veća i manja gospoda“, „stariji i noviji građani“, obrtnici, radnici i težaci. Razlike su, naravno, zamjetne i danas, no u socijalističkom društvu došlo je u velikoj mjeri do nivelacije klasnih razlika i rodila se nova, hibridna kultura. Do promjena koje su povećale „ruralizaciju gradova“ je, zatim, opet došlo u razdoblju postsocijalističke tranzicije. Tako je današnja urbana kultura u Dalmaciji, ako se uopće može tako generalizirati, u prosjeku grublja, manje uglađena i manje mediteranska no što je nekad bila u višim slojevima društva. No, s druge strane, slojevi nekad isključeni iz pristupa različitim dobrima, povećali su znatno svoj životni standard, a došlo je svakako i do stanovitih promjena u načinu ponašanja. Poteškoća je, pritom, naravno u tome što se standard života mijenja znatno brže negoli li naučeno ponašanje i strukture naslijeđene iz prošlosti.

 

Zašto je došlo do takve promjene u načinu ponašanja kod dalmatinskih muškaraca?

Dalmacija je povijesno specifična po tome što je – u odnosu na ostale hrvatske regije – bila znatno ranije uključena u procese koji su u Europi doveli do rane moderne. Sjetimo se samo da je prvo sveučilište na današnjem teritoriju Hrvatske utemeljeno u Zadru kao dominikanski studium generale već 1396. godine, te da je taj studij 1553. dobio status universitas privilegiata, s pravom dodjeljivanja najviših – danas bismo rekli „europski priznatih“ – akademskih naslova. Na početku 16. stoljeća u Dalmaciji već imamo razvijenu pismenu pjesničku kulturu na narodnom jeziku, kao i autore romana i putopisa, pronalazače i znanstvenike, o trgovcima i dubrovačkim diplomatima da se ni ne govori. Sve ove arhetipske figure rane modernosti nalazimo na dalmatinskom tlu. Još ranije, srednjovjekovni statuti dalmatinskih gradova spadaju među napredne dokumente svog vremena, usporedive s pravnim propisima u tadašnjim talijanskim gradovima.

Odnos muškaraca prema ženama u Dalmaciji u tom je vremenu, naravno, bio patrijarhalniji nego što je to u naprednim sredinama danas, ali bila je riječ o patrijarhatu mediteranskog tipa, u kojem je uloga žene bila znatno manje podređena nego u ruralnom kontekstu. Štoviše, na temelju podataka u prikupljenih istraživanjem koje je pred Drugi svjetski rat provedeno na području cijele tadašnje Jugoslavije (osim u Sloveniji), socijalna antropologinja Vera Stein Ehrlich zaključila je da su odnosi između muškaraca i žena u Dalmaciji bili najnapredniji na cijelom istraženom području. Razlozi koje je za to navela su rano usvajanje kulture i – za to vrijeme vrlo naprednih – muško-ženskih odnosa merkantilističke Venecije, te kasnije austrijske birokratske kulture.

Međutim, Stein Ehrlich također je napomenula da se njezina tvrdnja odnosi samo na obalni pojas, odnosno na pojas za koji doslovno kaže da se proteže 5 kilometara od obalne linije u unutrašnjost i zastaje na planinama koje dijele obalu i urbani kontekst od zaleđa. Kao što znamo, ti su dijelovi u zaleđu bili dugo pod turskom vlašću, a ta je civilizacija muško-ženske odnose vidjela na znatno drukčiji, tradicionalniji način nego zapadna mediteranska, koju je u ovim krajevima predstavljala Venecija.

Nekadašnji mediteranski profil urbane kulture počeo je mijenjati proces industrijalizacije i doseljenja ruralnog stanovništva u grad. On je započeo već u razdoblju između dva svjetska rata, a znatno se ubrzao i povećao u vremenu socijalističke industrijalizacije. U gradove koji su narasli nekoliko puta tada se doselila golema masa stanovništva koja je prethodno živjela upravo u ruralnom zaleđu, sa znatno tradicionalnijim muško-ženskim odnosima i drukčijim, nemediteranskim tipom patrijarhata.

Došlo je do promjena profila stanovništva i miješanja različitih tipova kultura, koji su stvorili novu situaciju. A valja napomenuti da je zatim došlo i do novog priljeva prethodno ruralnog stanovništva u grad tijekom tranzicijskog razdoblja, te priličnog odljeva najbolje obrazovanog i najurbanijeg stanovništva, osobito mladih, prvenstveno prema Zagrebu, a također i u inozemstvo.

 

Izmjena načina života 

Koliko se život u dalmatinskim gradovima unatrag 50 godina promijenio?
I da li na bolje ili na gore?

Kao što sam već napomenuo, sigurno je da su u socijalističkom razdoblju veliki dijelovi današnjeg stanovništva dalmatinskih gradova promijenili prethodne uvjete života nabolje, odnosno podigli svoj životni i zdravstveni standard te razinu školovanosti. S druge strane, nema sumnje da se s vremenom također postupno gubio specifičan mediteranski urbani karakter većih i manjih naselja u Dalmaciji. Industrijalizacija, doseljavanje stanovništva drukčije kulture i procesi hibridizacije kultura koji zatim nastaju, u novije vrijeme i globalizirani tip turizma, definitivno su promijenili lice dalmatinskih gradova. Riječ je, uostalom, o procesu koji se odvija na znatno širem prostoru od same Dalmacije: slične pritužbe o promjeni karaktera grada mogu se čuti od starosjedilaca u, primjerice, Barceloni.

Govorimo li o tome je li se život u dalmatinskim gradovima u posljednjih pedesetak godina promijenio nabolje ili nagore, možda je najtočnije reći: kako za koga. Starosjedioci žale za vremenima u kojima su gradovi njihova djetinjstva još imali mediteranski lik, novo stanovništvo sigurno je promijenilo svoje uvjete života nabolje.

Bez obzira na to o kojem je dalmatinskom gradu riječ, smanjivanju njihove urbanosti snažno  pridonosi karakter današnjeg društvenog poretka, koji obilježava državno slabo regulirani kapitalizam i prevlast korporacija i potrošačkog mentaliteta. Dok se nekad novo stanovništvo težilo uklopiti u kulturu grada i tako poboljšati svoje životne šanse, danas se ponašaju kao klijenti u potrošačkom društvu, misle da imaju pravo na svoje želje i izbore te očekuju da se grad prilagodi njima i njihovoj kulturi.

Kako biste opisali grad Split i život danas u njemu?

Split je danas deindustrijalizirani grad, koji živi gotovo isključivo od turizma i pritom ubrzano  uništava svoje urbane i kulturnopovijesne resurse koji ga za turizam čine atraktivnim. Na prostoru Dioklecijanove palače, prema procjeni poštara, danas stalno živi ne više od stotinjak stanovnika. A prema procjenama stanara, još najviše par stotina živi na širem prostoru povijesne jezgre grada, uz trend iseljavanja koji se ne zaustavlja. Na istom prostoru je, za usporedbu, 1958. godine živjelo 3.065 osoba, odnosno 859 obitelji u 475 stanova.

Splićani koji ne žive u jezgri nekad su imali naviku svakodnevno navraćati u grad, no danas ga, u vremenu ljetnih turističkih gužvi, zaobilaze, a zimi ih odbija zbog mrtvila koje tada u njemu zavlada. U grad se u većoj mjeri dolazi jedino u vrijeme organiziranih adventskih atrakcija, ili pak petkom i subotom u lokale sa zabavom. Kulture i bilo kakvih sadržaja osim ugostiteljskih i trgovačkih namijenjenih turizmu u jezgri, uostalom, više gotovo uopće i nema. Lokalne živosti ima još jedino na obodima, gdje su Pazar i Peškarija, te za sunčanih dana na rivi kao šetnici.

Split je tako u nekadašnjem živom središtu svoje urbanosti postao scenografija za turističke i zabavne aktivnosti. A taj je prostor okružen, u ukupnoj slici tek osrednje velikom zonom prostora socijalističke soliterske urbanosti, te nepreglednim ruraliziranim predgrađima nastalim „divljom gradnjom“. Sve u svemu, ljudima koji vole urbani mediteranski način života, Split nažalost više ne može pružiti puno: možda tek osamljene šetnje uz more, u krajoliku koji se turističkom izgradnjom stalno mijenja nagore.

 

Dubrovnik mrtav grad, Splitu prijeti ista sudbina

Zašto ste rekli da je Dubrovnik mrtav grad?

Zato što se u njemu još ranije dogodilo ono što se upravo događa u Splitu. Povijesno središte Dubrovnika je ispražnjeno od lokalnog stanovništva, a s njim je otišlo i gotovo sve ono što je njegovoj urbanoj kulturi davalo smisao. Svakodnevni život premjestio se u nove jezgre, u Gružu, i dalje. Koliko god Dubrovčani, osobito stariji, nose u srcu nekadašnju kulturu Grada, čije ime iz poštovanja i dalje pišu s velikim „G“, on je sve udaljeniji od njihove praktične svakodnevice, osim možda kao mjesto rada za one koji žive od turizma. Split je donedavno bio u nešto boljem položaju, jer je njegova povijesna jezgra okružena gusto napučenim urbanim pojasom, iz kojega je lako doći „u grad“. Međutim, kao što sam malo prije pokušao objasniti, u novije vrijeme turistički prenapučena ili pak zimski umrtvljena jezgra i u Splitu pružaju građanima sve manje povoda za posjet. Urbanost jezgara dalmatinskih gradova, uz rijetke iznimke, u ovom trenutku je doista na izdisaju.

Što je onda sa otocima? Jesu li i oni – mrtvi?

Otoci su, zahvaljujući razvoju turističke privrede i s njom povezanih aktivnosti, nekima čak postali atraktivni za doseljavanje. Međutim, život na njima odvija se u bisezonalnom ritmu, na koji se sad postupno navikavaju i stanovnici grada veličine Splita: nakon izrazito živih ljetnih razdoblja slijede razdoblja zimske pustoši. No, ona je djelomično ipak samo vanjska: na ulici nema puno ljudi, no lokalno stanovništvo koje živi od turizma i/ili poljoprivrede „izvan sezone“ se priprema za nove izazove. Također, u nekim su otočkim sredinama sve snažnije nazočni i različiti suvremeni oblici političkog djelovanja i organiziranja civilnog društva. Smatram da su, ondje gdje postoje, te inicijative često bolje artikulirane i uspješnije od onih na kopnu. Također, istraživanja mog kolege s Odjela za sociologiju u Zadru, dr. Svena Marcelića, pokazuju da je na otocima znatno više udruga civilnog društva nego u dalmatinskom zaleđu, da je odnos prema nekim rodnim temama liberalniji, a identifikacija – bar kod starosjedilaca – „europskija“ nego što je to na kopnu.

Što je, međutim, sa dalmatinskim ridikulima? Nestaju li polako? I zašto? A i šta je sa dalmatinskim humorom?

Tada mladi redatelj Bruno Anković autor je dokumentarnog filma „Vanka škvare“, ostvarenog u produkciji „Factuma“ 2000. godine. Već tada činilo se da je riječ o svojevrsnom rekvijemu splitskim redikulima, vrsti koja je krajem druge polovice 20. stoljeća već bila u uznapredovalom procesu završnog nestajanja, koje se nastavilo do današnjih dana. Redikula kakvih se sjećaju starije generacije Splićana gotovo da više uopće nema, međutim u splitskom mentalitetu još postoji crta izrugivanja a ponekad i ekscentričnosti koja vodi do odnosa prema okolini tipičnog za nekadašnje redikule. Dalmatinski humor postoji i dalje, no kao i redikuli sve više u tragovima i većinom u generacijama koje spadaju u starije.

Kako će Dalmacija živjeti za kojih 20 godina? Hoće li Dalmatinci i dalje biti dišpetni, hoće li biti šušura i gušta ili će se sve uniformirati? I zapravo, Dalmacija kakvu poznajemo – ugasiti i nestati…

Kakva će biti Dalmacija za 20 godina doista je teško prognozirati, no Dalmacija kakvu smo poznavali u drugoj polovici 20. stoljeća već sad je u velikoj mjeri nestala. Nastave li se današnji trendovi, život u Dalmaciji nastavit će se „globalizirati“ i internacionalizirati. Umjesto nekadašnjih stanovnika iz ruralnog zaleđa, može se predvidjeti da će se na ove prostore doseljavati ljudi iz udaljenijih krajeva, koji će se dijelom prilagođavati lokalnoj kulturi, ali će je  također iz korijena mijenjati. Točnije rečeno, u nekim će se aspektima lokalni običaji i načini ponašanja globalizacijski „uniformirati“, no u drugima će doći do raznolikosti možda veće nego ikad ranije. Ona će doći s ljudima koji će se doseljavati u Dalmaciju s različitih strana svijeta. Kao što kažu brojni sociolozi, izazov današnjice jest pripremiti ljude na razumijevanje i prihvaćanje sve veće raznolikosti. Dalmatinski humor, gušt i šušur zacijelo neće posve nestati, no svakako će promijeniti neke svoje pojavne oblike.

Planovi za budućnost? Hoćete li izdati knjigu o dalmatinskim muškarcima?
Temom muškaraca u Dalmaciji svakako ću se nastaviti baviti, jer je riječ o neistraženom a vrlo izazovnom i obećavajućem području. Knjiga zasad još nije u planu, no jest nastavak istraživanja koji će za početak uroditi novim spoznajama i člancima na temu.

Gordana Igrec

 

Izvor: morski.hr

]]>
http://www.bnm-portal.com/vijesti/istrazivanje-genmod-dalmatinac-danasnjice-znatno-se-promijenio-od-oca-i-djeda/feed/ 0
U Velom Ižu otkriven glagoljski prag http://www.bnm-portal.com/vijesti/u-velom-izu-otkriven-glagoljski-prag/ http://www.bnm-portal.com/vijesti/u-velom-izu-otkriven-glagoljski-prag/#respond Fri, 15 Feb 2019 11:31:01 +0000 http://www.bnm-portal.com/?p=28944 ]]>

U Velom Ižu na otoku Ižu, u siječnju 2019., prigodom početka radova na staroj obiteljskoj kući vlasnika Davora Švorinića u “Mihovilovom dvoru”, u predjelu Velog Iža zvanom Galija, otkriven je kameni nadvratnik (prag) s četiri glagoljska slova (Č H O D) što u brojčanoj vrijednosti znači godina 1685.

Nadvratnik je dug oko dva metra, a visok oko 30 cm, od domaćeg kamena (“živac”) kakav se vadio na otoku i koristio u gradnji kuća.

Slova su prilično velika (oko 15 cm) i vrlo pravilno isklesana u uglatoj glagoljici. Vrata s nadvratnikom sada se nalaze u zidu unutar kuće, u prostoriji koja je nekoć bila dnevna soba (“tinel”), ali je prije proširenja kuće krajem 18. i poč. 19. st. bio zapravo vanjski zid s ulaznim vratima.

Poznato je da su svećenici glagoljaši u Dalmaciji često na pragovima svojih obiteljskih kuća dali isklesati natpis s godinom gradnje kuće. Vlasnik Davor Švorinić složio da se u dogovoru s mjesnim odborom i župnim uredom u Velom Ižu ovaj vrijedni kulturno-povijesni spomenik izvadi iz zida i preda na čuvanje Župnom uredu sv. Petra i Pavla u Velom Ižu, gdje će se čuvati zajedno s drugim kamenim i pisanim glagoljskim spomenicima ovoga mjesta i tako biti dostupan javnosti.

Za ovaj se nadvratnik s glagoljicom znalo samo da postoji, što je zabilježio pokojni glagoljaš i veloiški župnik don Vladislav Cvitanović u svojim znanstvenim radovima o glagoljici na zadarskom području koja su objavljivana 1950-ih i 1960-ih godina, međutim bio je prekriven žbukom i nitko ga nikada nije vidio. Tek po predaji se znalo da negdje u kući postoji i sada je otkriven.

U Velom Ižu je inače od 14. do 20. stoljeća zabilježeno ukupno 137 svećenika glagoljaša, od koji je 11 prezimena Švorinić upravo iz ove kuće. Ovo je drugi glagoljski kameni spomenik pronađen u Velom Ižu u zadnjih 17 godina. Godine 2002., u konobi obitelji pok. Vjeka i Antice Šegota (nadimkom “Brdovi”) pronađen je oveći kameni nadvratnik s glagoljskim natpisom s isklesanih 16 glagoljskih pismena i godinom 1635. Najstariji glagoljski kameni natpis za kojega se zna nalazio se u Vlasanovom dvoru (obitelj Letinić), ali je nažalost izgubljen negdje u betonu dvorišta 1950-ih godina. Imao je natpis: ČHZD D. MIHELE LETINIST CI(ni)A (1609. učinio don Mihovil Letinić). Njega je opisao i precrtao glasoviti istraživač Branko Fučić u svojoj glasovitoj zbirci “Glagoljski natpisi”. Najstariji glagoljski natpis u kamenu na otoku Ižu nalazi se na preslici-zvoniku crkvice sv. Roka i to kurzivno slovo “R”, 7 cm visok iz 1600. godine (Vladislav Cvitanović, Glagoljski i latinski spomenici u Velom Ižu, rukopis).

Na zadarskim otocima, u 34 mjesta, nađeno je više od 260 glagoljskih dokumenata (među njima 162 matice, 47 bratovštinskih knjiga, 11 godara), najstariji na Olibu iz 1456. Nađeno je i više od 20 glagoljskih natpisa u kamenu (od 15. do 17. st.), najviše na Olibu, Pašmanu, u Tkonu, Salima i Žmanu. Upravo je Veloižanin don Vladislav Cvitanović uvijek isticao da je područje Zadarske nadbiskupije najglagoljskije u Hrvatskoj.

U Velom Ižu se još 1444. godine spominje svećenik Juraj pok. Pavla Jurišića iz Iža “de littera sclava” (slavenskoga pisma, tj. glagoljaš). Rukopisna glagoljica od 16. do 20. st. pojavljuje se u brojnim bratovštinskim matrikulama, ostavštinama, pismima i zapisima, koji se nazale i u župnoj arhivi u Velom Ižu, ali i u arhivima i zbirkama od Zadra, Zagreba i Splita, do Sankt Petersburga. Veloiška crkva čuva i 19 tiskanih glagoljskih misala i časoslova. Glagoljica ovdje živi i u 20. i u 21. stoljeću.

Tako je na spomen-ploči koja je postavljena u podnožje križa na brežuljku Mali Opaćac iznad mjesta 2001. godine, glagoljicom napisano: “Mali Opaćac”, a na novopodignutoj kapelici sv. Ante Opata 2015. godine postavljen kameni glagoljski natpis “Sveti Ante, moli za nas”. Veloiška župna crkva je jedna od rijetkih crkava u Hrvatskoj koja još čuva i izvorno glagoljaško pjevanje i staroslavenski jezik u liturgiji. O glagoljici, glagoljaškoj pismenosti i bogoslužju snimljena je i televizijska emisija magazina “Alpe-Dunav-Jadran” 2010., a o glagoljaškom pjevanju Velog Iža izašla je i multimedijska monografija 2013. godine.

Glagoljica kao najstarije slavensko i hrvatsko pismo, svećenici glagoljaši i glagoljaško bogoslužje u crkvama Dalmacije i Istre imaju neprocjenjivu vrijednost u očuvanju identiteta, svijesti i kulture Hrvata na Jadranu, upravo na području gdje je višestoljetna venecijanska i talijanska uprava trajno provodila politiku odnarođivanja, što je kulminiralo i talijanskom fašističkom okupacijom naše obale u Drugom svjetskom ratu.

Kada jedan narod stoljećima nema vlastite države, vlastitih škola, plemstva i vojske, kao što je to bio slučaj s Hrvatima na Jadranu više od pola milenija, jedini nositelj identiteta i samosvojnosti bilo je najvećim dijelom upravo glagoljaštvo. I ovaj novootkriveni kameni glagoljski spomenik u malom otočnom mjestu Velom Ižu spada u dragocjeni dokument naše nacionalne kulture i žilave trajnosti na ovim našim nemirnim jadranskim žalima.

Tekst i fotografija Livio Marijan, Naši Školji

]]>
http://www.bnm-portal.com/vijesti/u-velom-izu-otkriven-glagoljski-prag/feed/ 0