BETINA: Upoznajte prvi Muzej drvenih brodova na otvorenom i povijest nastanka lučice

Muzej na otvorenom Muzeja betinske drvene brodogradnje jedinstven je projekt u Republici Hrvatskoj. Na najbolji mogući način in situ su sačuvani i prezentirani najljepši brodovi betinske drvene brodogradnje. Osim što će dobiti na važnosti na kulturološkoj razini, brodovi predstavljaju identitet lokalne zajednice i prostor u kojem su nastali. Svaki brod svojom formom prezentira područje u kojem je nastao, more kojim plovi, za koju svrhu je građen i tko ga koristi.

Muzej sačinjava 45 tradicijskih drvenih brodica vezanih u lučici nadomak zgrade Muzeja posvećenog tri stoljeća staroj tradiciji kalafatavanja – betinskoga umijeća drvene brodogradnje. Prvi kalafati u Betinu su stigli daleke 1740. godine s Korčule. Ti kaići, leuti, gajete i lađe, svi u privatnom vlasništvu, i dalje vjerno služe svoje gospodare. Iako su neki među njima gotovo napunili stotu, na moru im se godine ne poznaju.

Prva među jednakima na muzejskome vezu u betinskome portu, drvena je ljepotica “Cicibela”. Obnovljena je u zadnji čas – prije nego što ju je uništio zub vremena i prva je zaštićena kao kulturno dobro. Hrvatska je već zaštitila umijeće gradnje betinske gajete. Hrvatska drvena brodogradnja dio je i europske baštine. More i pomorstvo, naime, snažno su utjecali na oblikovanje kulturnog prostora cijele Europe, prenosi HRT.

Povijest lučice

Naselje Betina utemeljeno je krajem 15. stoljeća. Prve kuće nalazile su se na području današnjeg užeg centra mjesta, uz mjesnu lučicu. Naselje je oduvijek bilo orijentirano moru, a potrebe stanovnika oblikovale su izgled obale. Mjesnu lučicu su brzo po utemeljenju naselja zaštitili slaganjem kamena usuho u rivu koja je ujedno služila i kao lukobran.

Betina je tokom narednih stoljeća zadobila prepoznatljivu formu koja se nije značajnije mijenjala.

U drugoj polovici 19. stoljeća Austro-Ugarska Monarhija izgradila je novi mul, čvrstu rivu od zidanog klesanog kamena, pritom pomaknuvši morsku granicu tadašnjeg naselja prema jugoistoku. U istom periodu naselje se proširilo prema sjeverozapadu, u predio Zdrače.

Do sredine 20. stoljeća malo je promjena doživio centar mjesta. U lučici su se nalazile tri rive: novi mul, stari mul i široki mul. More je dosizalo znatno dublje u kopno koje danas poznajemo, a obala je završavala oštrim stijenama i navlačilištima za brodove. Velik broj brodova nalazio je svoj zaklon u maloj lučici. Vezivali su se za drvene kolce koji su bili ugrađeni u rive.

Veći zahvati u prostoru počeli su se izvoditi od sredine 20. stoljeća, a mještani su samoinicijativno pokretali radne akcije. Po završetku Drugog svjetskog rata ugrubo naslagani kamen starog mula učvršćen je betonskom konstrukcijom u koju su ugrađene željezne vitice koje su služile za privez brodova. Pedesetih i šezdesetih godina održavale su se brojne radne akcije. Srušene su tri manje kuće koje su se nalazile na središnjem trgu i na njihovom mjestu izgradio se veći zadružni dom. Produžio se stari mul, a područje glavnog mjesnog navlačilišta za brodove nasuto je i pretvoreno u trg. U nasipavanju su sudjelovali svi mještani, a poznato je da je svaka obitelj u Betini koja je imala brod morala dovesti deset brodova punih kamena. Kamen se dovozio iz iskopa koji su nastali prilogom izgradnje Jadranske magistrale i iz kave (vadilište kamena) u blizini uvale Kokoč. Istovremeno se uvelike nasipala i jugoistočna obala mjesta, čime se povećala površina obalnog pojasa i područja na kojima su se gradile kuće. Stijene i blatne škrape nasute su i pretvorene u betonsku obalu i rive. Sedamdesetih godina 20. stoljeća stari mul je dodatno produžen i time je definiran oblik betinske lučice koji je poznat i danas.

Možda Vas zanima